Štrajk nije više u modi

Pravo na rad je jedno od temeljnih prava stanovnika svake države, talijanski se Ustav bavi tim pitanjem već u prvom članku, gdje je zapisano da je Italija demokratska republika koja se temelji na radu. U članku 35. piše da Republika štiti rad u svim oblicima i primjenama, u 36. da radnik ima pravo na naknadu razmjernu kvantiteti i kvaliteti obavljenog rada i u svakom slučaju dovoljnu da osigura njemu i njegovoj obitelji slobodnu i dostojanstvenu egzistenciju. U članku 41. piše da je privatna ekonomska inicijativa slobodna, no ona se ne smije obavljati protivno društvenoj koristi ili na način da šteti sigurnosti, slobodi i ljudskom dostojanstvu. Člankom 40. talijanski ustav jamči pravo na štrajk, i to shodno zakonima koji uređuju to pravo. Zanimljiva je definicija štrajka koju možete naći na web stranicama: "Štrajk označava zajedničku obustavu rada više zaposlenih. Obično je to rezultat nezadovoljstva radnika upravom firme. Tijekom industrijske revolucije štrajk je postao važno oružje u borbi između poslodavaca i zaposlenih". Toliko o štrajku i o njegovim povijesnim primjenama u devetnaestom stoljeću. Valja dodati da se za vrijeme socijalizma pojam štrajka nije koristio, Partija je trpjela blaži pojam "obustava rada", koji je u svakom slučaju smatran anomalijom sistema, nečim neprirodnim suštini socijalizma.Talijanska država je nakon Drugog svjetskog rata ugradila u ustavne temelje pravo na rad, no, kako obično biva u demokraciji, tek su masovni, odnosno generalni štrajkovi i oštre ulične borbe radnika s policijom i karabinjerima u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća donijeli radnicima ostvarenje nekih prava. Danas je štrajk svugdje u Europi, pa tako i u Italiji, izgubio moć, radnici njime teško dolaze do svojih prava, politika se tek usput bavi sindikalnim pravima i kad radnici štrajkaju (istina sve rjeđe) političari drijemaju, pomalo zijevaju i čekaju da sve prođe. Europska unija se temelji na slobodi tržišta i na ograničavanju utjecaja države, ona brani slobodu poduzetničke inicijative i slobodno djelovanje zakona tržišta. Bilo bi suludo ustvrditi da je Europska unija demokratska zajednica temeljena na radu: europski sindikati pokušavaju se udružiti i ponuditi nešto novo što bi ugodilo radnicima, odnosno sve većem broju nezaposlenih građana, ali nikako da im krene. Na razini EU-a proces koncentracije bogatstva u rukama malobrojne elite i osiromašenja sve većeg broja građana sve je izraženiji. Primjera radi, u Italiji veliki val privatizacije državnih, odnosno javnih poduzeća shodno ideologiji Europske unije (ne)slobodnih građana s početka devedesetih godina doveo je do radikalnog smanjenja broja radnih mjesta. Zakon tržišta je neumoljiv, no teoretičari liberalizma vele da nema druge: pitanje je kako se to usklađuje s demokracijom, jer očito slabija karika u lancu je upravo rad, odnosno radnik pa je teško govoriti o slobodnom građaninu kada imamo neslobodnog radnika. Primjera radi, velika državna tvrtka ENI (Ente nazionale idrocarburi), koja se bavi energijom i donedavno je rukovodila talijanskom kemijskom industrijom, 1982. godine zapošljavala je 144.000 radnika, a nakon duge faze privatizacije danas ih zapošljava 75.900. Dakle, u dvadesetak godina broj radnih mjesta je prepolovljen, a isto se dogodilo i s nekad državnom tvrtkom Telecom, koja je nakon privatizacije s početka devedesetih godina pala sa 120.000 zaposlenih na nešto više od pedeset tisuća.Što se dogodilo s radnicima koji su privatizacijom iz državne tvrtke ENI prešli raditi kod privatnika? Uzgred, ono što je ostalo od starog ENI-ja i dalje je pod utjecajem države, koja je preko resornih ministarstava zadržala oko 30 posto dioničkog udjela, a preko zlatne dionice i dalje odlučuje o imenovanju rukovodstva. Kada je kemijska industrija u pitanju, cijeli talijanski sustav proživljava debelu krizu: trenutno velika proizvodna središta u složenom procesu proizvodnje plastike Porto Marghera, Ravenna i Porto Torres, koja su bili svojevremeno predmet privatizacije (tvrtka Vinyls, vlasnica pogona, nalazi se pod izvanrednom upravom) su zatvorena, radnici su već više od godinu dana bez posla, a svi su pregovori o novom vlasniku pogona za sada propali. U kolovozu je objavljen novi natječaj za prodaju spomenutih pogona, a za eventualnog novog partnera saznat će se definitivno tek u listopadu. Izigrani radnici pogona za proizvodnju plastike na Sardiniji u mjestu Porto Torres izmislili su zanimljiv način borbe za ostvarenje prava na rad: jednog su jutra brodom doplovili do otoka Asinara i simbolički zaposjeli zgradu bivšeg zatvora. Grupa od tridesetak radnika već više od 180 dana živi na otoku i prosvjeduje protiv vlade koja preko tvrtke ENI provodi plan uništenja talijanske kemijske industrije. O prosvjedu radnika na otoku Asinara talijanska državna televizija RAI ne izvještava tako često jer su optužbe na račun države, odnosno vlade teške, a zna se da vladajuća koalicija kontrolira RAI. Zato su radnici izradili web stranicu (isoladeicassaintegrati) preko koje komuniciraju sa svijetom. Tvrde da se preko ENI-ja talijanska država pokušava osloboditi tereta kemijske industrije jer nije više rentabilna, preskupa je i ne odgovara tržištu. Tvrtka se danas usmjerava na proizvodnju i distribuciju energije, sklopila je dobre ugovore s ruskim Gazpromom i nanjušila biznis s distribucijom plina… Radnici vele da je stečeno radno iskustvo, profesionalnost u radu, znanje kao rezultat pedesetogodišnje tradicije postalo roba bez vrijednosti. Oni i dalje žive u bivšim ćelijama zatvora na otoku, pišu protestna pisma, svako toliko organiziraju prosvjedne skupove u Rimu pred zgradom vlade, postali su svojevrsne zvijezde interneta. Na kraju, što im drugo preostaje kad nemaju mogućnost raditi?