Život bite šen

Dragi prijatelji, odmor mi i dalje teče i sav sam se poturistio, makar si to jedva mogu vremenski dopustiti. A onda me za neki intervju pita iznenada novinarka što mislim o hrvatskom turizmu, pa sam se sav sprtljao, nemam pojma što da mislim. Vojske ljudi trude se da ga unaprijede i da izvuku iz njega dobit, sade cvijeće, trkeljaju dankešen bite gracije ali on opet nekako izgleda provincijalno, ko topli sendvič zagrijan u mikrovalnoj zajedno s celofanom, kada kruh postane žilaviji i od onog zamišljenog pršuta koga u toj priči ni nema.Ne znam zašto je to tako. Promrmljam mrzovoljno novinarki u mikrofon da me nije briga za turizam i da u biti uopće ne podnosim turiste i čekam da me pita nešto o knjigama i planovima. Jao, glupi moj ego izlizani trapavi, kako se valja uvijek ko pijančina vamo-tamo i ne da mi biti na miru. Umjesto da sam se sjetio makedonske siročadi koja je desetljećima ljetovala u možda najljepšoj vili opatijske rivijere.Vila je djelovala čedno, blago ofucano, ali čisto i uredno i ofarbano, djeca su bila musava i razrogačeno su gledala u sladoledara koji je prolazio plažom s dvije aluminijske mega-termosice, jednom za vaniliju i čokoladu, drugom za jagodu i citron. Turisti su bili blago začuđeni, ali djeca su ljetovala. Sada sladoledara starog nema, nema te termosice koja može nositi milijun umjetnih okusa i nagradnu igru, vila je pala u ruke bogataša-mafijaša i pod noge neodlučnih gradskih vlasti, zjapi prazna, oronula, razbijenih prozora, sebična starica koja niti jesti ne želi da ne bi od sebe dala kakav okrajak ili mrvicu.Djece nema, a vilu spasiti može samo kapitalizam. Kako? Tako da je pretvori u VIP zonu i zatvori očima svijeta. Tada će paparazzi visiti s drveća na okolnim brežuljcima i skakati padobranom da objektivima uhvate nečije mlohave sise ili silikonske dinje i da to bude tema botoksiranim izvještačenim spikericama u večernjim udarnim terminima.Gledam sinoć koji su sve bogataši uplovili u Jadran da ostave nešto love i puno dreka, sve redom zazoran neki svijet izrastao na prljavom biznisu, na ruskoj mafiji, kineskom trapljenju jeftine radne snage i okoliša. A naša radna snaga sretno im se klanja, možda i liježe pod neke od njih, a okoliš...U Postojni, kamo sam navratio prekjučer nakon dugo vremena, djevojka koja vodi turiste pećinom pukla je ko kokica, prezrivo sikće na mikrofon o tome kako su turisti neodgovorna gamad koja fleševima uznemiruje 25 vrsta pećinskih stanovnika, diže buku, dodiruje stalagmite i slično, ta cura gotovo plače pričajući o tome kako čovječje ribice iz akvarija moraju mijenjati svakih mjesec dana jer premda te životinje mogu godinama živjeti bez hrane, uz turiste ne mogu preživjeti niti malo. Djevojka je sve ljuća, a turisti sve bučniji, nitko je više ne sluša, čak ni kada kaže: "Hvala onima koji još poštuju prirodu, pa i mene".Ja jučer rekoh novinarki da je ova kapitalistička tranzicija jedan neuspjeli eksperiment, ko što često kažem, tjelesina puna bolesti i paradoksa a turizam joj je još neki novčano polupokretljivi ud... Ipak, ni najpokretljiviji ud ne može vječno vući ucrvano truplo kojem mozak ne radi ili je duša rasprodana. A naši životi? Kako te eksperimente dovesti rezultatu a da ti ništa ne eksplodira u facu, da se ne rasprodaš komad po komad? Pa, dostojanstveno, ako se može. A ako ne može, onda već nekako... bite šen.