Terorizam, neofašizam, diktatura

U ljeto 1982. godine našao sam se slučajno u Bologni: vraćao sam se autostopom iz Španjolske i neki me Grk kamionom pred zoru iskrcao u predgrađu velegrada. Ostalo mi je nešto lira pa sam odlučio zadnju dionicu puta do Trsta obaviti vlakom. Bio sam poprilično umoran kad sam pješke stigao do željezničke stanice pa sam se sa suputnicima sklonio u čekaonicu, sjeo i istog trena zaspao. Iznenada me probudila galama mladog Nijemca kojeg su dva policajca na silu izvlačila iz čekaonice. Vikao je dok se nogama pokušavao oduprijeti i usporavati policajce koji su ga čvrsto zgrabili za ruke i vukli prema izlazu. Što se dogodilo? Jednostavno, tip je na tren izašao iz čekaonice i ostavio kufer u kutu. Policija je sve to primijetila i reagirala, zgrabila Nijemca, vratila ga u čekaonicu i naredila mu da se ne udaljava od kufera. "Morate ostati uz kufer, ne smijete se udaljiti, to je najstrože zabranjeno", vikali su mu, a Nijemac, koji očito nije razumio bit nevolje u koju je sve dublje tonuo, počeo je psovati i mahati rukama kako bi se obranio od nasrtaja policajaca. Čim su Nijemac i policajci izašli i dok sam rješavao dileme oko razloga nasrtaja na slučajnog putnika, pogled se usredotočio na mramornu ploču na zidu i tek sam onda shvatio da sam zaspao u čekaonici gdje je dvije godine ranije, 2. kolovoza 1980., eksplodirala bomba koja je ubila 85 osoba i ranila dvjesto nedužnih građana. Ispod ploče, na podu čekaonice, primijetio sam udubljenje od nekih dvadesetak centimetara: na tom je mjestu postavljena bomba koja je eksplodirala u deset sati i dvadeset i pet minuta dok su slučajni putnici, poput mene, čekali na vlak u žegu početka kolovoza i talijanskih kolektivnih ljetnih praznika. Dvadeset i tri kilograma eksploziva bila su smještena u kuferu koji su teroristi ostavili na stolu čekaonice drugog razreda, odnosno na nekih pedeset centimetara visine od poda s očitom namjerom da se eksplozijom postigne maksimalni učinak. U biti, čekaonica je dezintegrirana, val eksplozije raznio je dio željezničke stanice te ulicu i trg koji su se nalazili s druge strane zida i na kojima su bili parkirani taksiji i gradski autobusi. Bio je to najkrvaviji teroristički napad u novijoj talijanskoj povijesti u doba kada su teroristički napadi bili na dnevnom redu diljem Italije, u razdoblju od 1969. do 1984. godine. Tih godina studirao sam u Trstu i sjećam se da su zidovi fakulteta bili krcati grafitima crvenih brigada s karakterističnom petokrakom, a u Trstu, naročito oko ulice Viale XX settembre, dominirali su grafiti neofašističkih terorističkih organizacija. Prije nekoliko dana Bologna, grad komunista, crveni grad s marksističkom tradicijom i jedan od najbogatijih gradova Emilije Romagne (jedna od najbogatijih regija na svijetu), obilježila je obljetnicu krvavog događaja, a na tradicionalnoj manifestaciji ove godine nije prisustvovao nitko iz vlade Silvija Berlusconija. Obrazloženje čelnika vladajuće koalicije desnog centra je poražavajuće: nismo nikoga poslali jer nas svake godine izviždaju. U biti, država nije nikad bila dobrodošla na tim skupovima: na dan pogreba 85 žrtava cijela je tadašnja vlada izviždana, osim predsjednika Republike Sandra Pertinija, koji je bio antifašist od glave do pete. Talijanska povijest piše da je pokolj u Bologni jedna u nizu terorističkih akcija u sklopu tzv. državnog terorizma i na kratko objašnjava da se radi o sistemu napada na vlastite građane koje država preko tajnih službi primjenjuje s ciljem destabilizacije demokratskog sustava i uspostave autoritarnijih sistema vladavine. To se događa u svim demokratskim zemljama i razdobljima pa i danas (New York nije isključen), ali tih godina, od 1969. do 1984., Italija je, uz Tursku i Grčku (tu je vojska uspostavila diktaturu), bila izuzetno strateški i geopolitički osjetljiva i zato podložnija udarima državnog terorizma. U studenome 1995. godine izrečena je pravomoćna presuda kojom su neofašistički teroristi Valerio Fioravanti i Francesca Mambro osuđeni na doživotnu robiju. Uzgred rečeno, Fioravanti je osuđen na osam doživotnih robija zbog raznih ubojstava sudaca, no već je 1999. pušten, oženio se Francescom Mambro, s kojom ima kćer, i danas se bavi filmom, novinarstvom i pisanjem. Osuđeni su i pripadnici talijanskih tajnih službi te ugledni Licio Gelli, šef moćne masonske lože P2, jer je rukovodio tajnim poslovima lažiranja dokaza oko počinitelja pokolja u Bologni. Sud je, među ostalim, dokazao da su dvojica pripadnika kontraobavještajne službe talijanske vojske SISMI, Pietro Musumeci i Giuseppe Belmonte, postavili kufer s bombom u vlaku u Bologni s ciljem da se istraga krivo usmjeri prema dvojici stranih terorista, Nijemcu i Francuzu. U kufer su stavili osobne predmete dvojice terorista, a lažni tragovi doveli su policiju do lažnog dokumenta koji je sam Musumeci napisao i u kojemu je insceniran plan destabilizacije Italije atentatima na željezničke stanice. Uloga talijanske države, odnosno tajnih službi, u pomaganju neofašista, odnosno neofašističkih terorističkih organizacija poput NAP-a (Nuclei armati rivoluzionari), dokumentirana je u nizu sudskih procesa. Cijeli podzemni svijet fašista, poput primjerice Junija Valerija Borghesea, godinama je radio na destabilizaciji Italije. Nakon rata dobar dio pripadnika fašističke policije OVRA-e i vojnika koji su se do 1945. borili na strani Nijemaca ušao je u državne službe u cilju antikomunističke borbe, odnosno hladnog rata.