Budistički čvarci

Dragi prijatelji, evviva il turismo e la liberta, na to bi se bili mogli svesti moji planovi ovog ljeta. Turisti, ta naivna bića, poželjeh im biti drug. Sa mnom u Hrvatsku stigla je i ključna Korejka i tu sam se sav pomutio. Od vlastite zemlje počeo sam graditi ono što zovu "destinacija", odredište... No, kako da ti odredište bude ono odakle si krenuo u svijet? Zbunjujuća stvar, naročito ako se nisi do kraja otuđio i nisi u fazi "vratija se Frane Merikan".Gledam kako da hrvatsku prokrstarim turistički. I brzo mi prisjedne. Prvo, ne znam koliko je Frane Merikan prištedio, i njemu slični, ali meni je novčanik opasno tanak za hrvatske smicalice s nekvalitetnim šniclama, fužima na kojima tartufa ima koliko i fosfora na vrhu šibice, i to tartufa koji mirišu koliko i oni nacrtani u udžbeniku gljivarstva, i s lošim kavama u kojima se slabo tučeni šlag iz spreja urušava dok još nisi kavu ni prinio ustima. A sve to košta, košta ko da je gazda sat vremena pažljivo kuhao mlijeko, skupljao vrhnje i tukao šlag u kakvoj mračnoj mliječnici.Skupi smo. Sad kužim, kad imam recimo normalna primanja, koliko smo skupi. Prije sam znao da ionako ne mogu nikuda. Tražiš predujam od honorara da se obučeš, da ne izađeš pred ljude na festivalu ko jadnik i da imaš čime platiti autobus. Daleko su dani crvene buržoazije jugoslavenske, skijanja na Kronplatzu na račun sindikata, ljetovanja, sastanaka saveza socijalističke omladine s pijanistom i kuharima i crvenim karanfilima u praznim rovinjskim hotelima odgovarajućih kategorija.Hehehe, kako ovo možda iritira neke. Te koji su nas gurnuli u svjetlost demokracije. No, sad sam kapitalistički sluga koji želi biti turist. I skupo mi je i nekvalitetno. Pokušavam iz Rijeke doći u Veneciju, ali dobre linije nema. Čak ni za Plitvice. Zašto se čudim, pa nema normalne veze ni između Pule i Rijeke, ili Pule i ostatka svijeta ili Rijeke i svijeta... ima, ali bijedno, malo, nepravilno.Kažu, nema putnika, ne isplati se. Vjerujem im. Ubrzo neće biti ni brodskih linija. Nema putnika. Jer nema para, a nema para jer nema posla, a nema posla jer se ništa ne pomiče, a ne pomiče se jer nema para, a nema para jer nema posla, a ništa se u poslu ne pomiče jer se u nama ništa ne pomiče (osim piva), a ništa se ne pomiče jer ne stremiš izlasku iz sebe i svog mikrosvemira i sve je isto i urušava se već i pokrali su te i prestrašili, a ti još stojiš, a i kad jednom kreneš, nema vražjeg autobusa.Već su proveli istraživanje u američkim gradovima o tome koliko se ljudi kreću. Stvar im je olakšala činjenica da gotovo svi ljudi u tim gradovima imaju mobilne telefone. Išli su masovno pratiti kako se mobiteli kreću unutar mreža i izvan mreža (a s mobitelima valjda i ljudi). Ono što su saznali zgranulo ih je. Nakon desetljeća tupljenja kako je čitav svijet u pokretu, saznajemo da se čak 93% posto urbanih Amerikanaca miče unutar radijusa od samo desetak kilometara. Govorimo dakle o gradovima koji sami obuhvaćaju kilometre i kilometre. Gdje smo onda mi!?Da, svijetom cirkuliraju samo digitalni novci i njihovi vlasnici, cirkuliraju elite, a katkad i njihovi robovi, izbjeglice i gastarbajteri. Gomile aviona čiji vlasnici plaču zbog oblaka pepela tiču se malobrojnih. Turisti cirkuliraju ko nekadašnji hodočasnici, kao sljedbenici religije hedonizma i tzv. kulturne baštine. Samo, i oni su tek rijedak slučaj: to dobro znaju naši linijski "autobuseri" i brodari. Kako je to čudno. Svijet prekrcan stanovništvom, pokretnim slikama i bekpekerima i dalje u biti - stoji.