Nisu susjedi, već blizanci!

Ako vam se dogodi da duže vrijeme živite na dva različita mjesta - malo ste tu, malo ste tamo - a tjedno ili mjesečno seljakanje postaje pravilo, uočit ćete da je svijet dobrim dijelom satkan od sličnosti, a tek manjim od različitosti. Poznata je situacija s dvojnicima - koji nisu izuzetak, već pravilo u svim gradovima i velegradovima našeg planeta.Svako toliko, dok hodam Trstom, uočim tipa ili žensku koji ne samo da sliče, već su jednaki osobama koje znam iz svog rodnog Rovinja: mislim, radi se o blizancima! Ulična iskustva s dvojnicima, ili pak blizancima, poprimaju nerijetko i groteskne aspekte kad, primjerice, uočim osobu, prepoznajem u njoj tipa iz zavičaja, no istog se trena naježim jer radi se o rovinjskom znancu koji je nedavno ili čak davno preminuo. Čovjeka više nema, a ipak kao da i dalje živi, svakako drugim životom, ali tu je.Između Rovinja i Trsta nema neke razlike: tek stotinjak kilometara i s jednog mjesta prelaziš u drugo. Autom je to jednostavno: upališ motor, vozikaš se skupim i zimi praznim Ipsilonom te nakon sat i deset minuta iz jednog stana prelaziš u drugi, iz jedne ulice u drugu, iz trga u trg, iz crkve u crkvu, iz novine u novinu, iz kafića u kafić, iz kreveta u krevet.Jedan je čitalac jednom napisao komentar na ovu kolumnu upravo dok sam, iz drugih razloga, govorio o Trstu te zaključio da ipak i dalje neke razlike postoje jer je Trst za neke stvari i dalje zakon: samo u Trstu možeš naći rezervni dio za motor, bicikl ili kućno pomagalo bez kojih ne možeš. Slažem se, bez Trsta se i dalje ne može unatoč tomu što se kod nas u Istri dogodio kapitalizam i potrošačko društvo, no mi smo sve to ostvarili s kapitalističkom robom i tržištem, ali bez pravih kapitalista, bez pravih trgovaca, ukratko - bez tradicije i bez iskustva i, normalno, kao svako dijete, uzeli smo ono najgore, kopirali mane, a preko vrlina prošli kao bager.Obožavam ući u neke stare tršćanske dućane i promatrati izloženu robu: svega ima na sve strane, a u apsolutnom neredu primijetiš da postoji neki plan, da iza banka stoji čovjek koji ti stvarno može pomoći; ti pitaš, a on odgovora mirno i spokojno, i nakon kratkog vremena donese ti ono čemu se nisi više nadao, mali predmet izgrađen davno, na koji su svi zaboravili, ali ne i vrli trgovac, koji cijeli vijek čeka iza pulta na novog gosta, da bi iznova nekoga usrećio.Vjerujem da je smisao života dobrim dijelom određen onime što radimo i zato je lijepo kad na kraju svega, svih nedaća, svih pretrpljenih poraza, možeš reći: ja sam taj i taj, evo, cijeli sam život prodavao žarulje i nema te žarulje koju nisam imao u svom dućanu.S novinarima se događa isto, ili što? Je li nam mjesto u kozmičkoj raspodjeli rada i dalje osigurano ili nije? Ponekad novinar ima osjećaj da ga čitalac više ne šljivi, da mora pisati za anonimnog potrošača koji ne mari za konačni proizvod. S druge strane, najčešće čitalac stječe dojam da novinar ne piše da bi njemu, čitaocu, ponudio dobru stvar, nego zato da bi obavio neki već naplaćeni zadatak Kad je novinarstvo u pitanju, skromnog sam mišljenja da se između nas i naših susjeda - bili oni Talijani ili Slovenci - ništa bitno različitoga ne događa: čitao ti novine u Puli, ili Trstu, ili Kopru, razlike nema. Evo, primjerice, u Italiji, kao i kod nas, novine su pune nasmiješenih lica političara, poduzetnika, sudaca ili pak generala koji su predmet sudske istrage.Temu za ovu kolumnu ponudio mi je poznati talijanski novinar Ferdinando Camon, koji se prekjučer bavio upravo pitanjem nasmiješenih lica javnih osoba koje su predmet istrage: Camon veli da se oni smješe i da se sigurnog i čak prijetećeg pogleda postavljaju pred kamere i fotoaparate novinara jer je u Italiji, kao i drugdje u svijetu, nestala sramota, nitko se više ničega ne srami. Ljudi se više ne srame, ulaze u policijski auto ruku vezanih lisicama i prkosno gledaju u fotoaparat - mafijaši, ubojice, lopovi, svi su isti.Događa se to i političarima: izlaze iz sudnice gdje ih je istražni sudac satima ispitivao i hrle u zagrljaj novinara, sretni i nasmiješena lica, izlaze iz sudnice gdje im je par minuta prije prvostupanjski sud izrekao nepravomoćnu presudu i opet sigurno i vedro dolaze u susret javnosti.Camon piše o mladoj starleti talijanske televizije Belen Rodriguez, koja će novinarima «blaženim osmijehom priznati da je šmrkala koku, i to zajedno s ostalim ljepoticama televizije». Na jednak način, piše, političar Marcello Dell'Utri će, nakon nepravomoćne presude za mafijašku aktivnost, hrliti u zagrljaj novinara nasmiješen i spokojan.«Nedavno su uhitili poznatog građevinara zbog sumnje da je surađivao s mafijom, u novinama je objavljena fotka tipa prijetećeg i prkosnog pogleda», piše Camon i zaključuje, nakon niza primjera, da se to događa jer se nitko više ničega ne srami, nema morala, društvo je bez vrijednosti, postoje tek interes i uživanje. Vele Talijani da je onaj tko ukrade milijun (starih lira) budala, a tko ukrade milijardu, gospodin: nekada je to bio vic koji se pričao među prijateljima, danas je pak razlika između budale i gospodina postala model javnog ponašanja.Prenio sam primjer Camonovih zapažanja jer živimo u svijetu dvojnika, granica nema, svi smo isti, pa tako iz Italije u Hrvatsku, gdje novine na isti način objavljuju slike nasmiješenih političara i poduzetnika koji su izišli iz istražnog zatvora: evo Polančeca koji hrli u zagrljaj žene, a korak dalje fotografija istog Polančeca snimljenog dok gura željezni nosač prepun kufera kao da se vratio iz Indije.I kod nas, kao i kod naših susjeda, nitko se više ničega ne srami: političari, unatoč istražnom postupku, i dalje sole pamet i usput zarade koliko deset penzionera. Kod nas, kao i kod njih, nema morala, nema sistema vrijednosti osim pravila trke za osobnim interesom i bogaćenjem.