Prvi (z)naci

Dragi prijatelji, teku mi moji ovogodišnji hrvatski dani, ali nikako da se snađem i priberem. Prvo, pokosila me klopa. I cijenom i težinom. Drugo, ljudi. Jako je puno pogrbljenih ljudi zapuštene masne kose, kapilara popucalih od cuge s čikom u rubu usta, motaju se oko kladionica. Nazovite me nacijem, trulim elitistom ili kako god vam drago, ali re-ruralizacija i pauperizacija (poseljačenje i osiromašenje) toliko su snažne da graniče sa živopisnim i egzotičnim. A kapitalizam proizvodi tzv. ljude od mljevenih otpadaka, kao što kapitalistički restorani brze hrane svoje jastučiće od kokošjih otpadaka i ljepila oblikuju da donekle podsjećaju na batak ili karabatak. Istočnoazijski kapitalizam počeo je te ljude sad i lakirati i farbati da nalikuju pravima, a tako je i kod nas na Zrću. Neki se i prelakiraju i prenapušu, to su svojevrsne zastrašujuće voštane figure kapitalističkih snova. Nemaju lica koja govore, čak i kad su najbučniji i kad ne koriste botoks, ta tupa lica ne kazuju ništa. Kod mnogih ljudi koje viđam, naročito u ljetnim vrućinama, kad se zaboravi i zadnji ostatak suzdržanosti i stida, tako grozno zjape otvorene rane tranzicije, ratna iskorijenjenost, izostanak nade, puko siromaštvo i u džepu i u viziji svijeta. Tuda prošetavaju antropološki endemi s kamenjara i postavljaju nove granice i pravila. E, ali to se u biti ne smije reći. Jer nije politički korektno, u biti je zloćudno, nepristojno, nedemokratski i ne znam što sve ne. To su sve ravnopravni građani. A ovi i dalje šetkaju ovuda, kriješte, smrde, prde, ne znaju skuhat kavu i biraju na izborima mafijaške klanove koji rezervate prirode obrubljuju golf-terenima. Trebam li se nekome ispričavati što sam ih opazio? Nisam nikome ništa rekao, ni u jednom trenutku nisam prestao biti ljubazan, ustajem im u autobusu ako su stari, plaćam poreze, ni za korak nisam odstupio od tzv. građanske pristojnosti, ali... jesam li ih zato prestao primjećivati, je li moje čuđenje izostalo? Sindikati u svojoj košarici ovih dana zaračunaše i tzv. kulturu i ta tzv. kultura za naše se sindikate sastoji od odlaska u kino jednom mjesečno i kupovine jednih dnevnih novina. Recimo da odgledaš jedno akcijsko naganjanje mjesečno (i to ako ti grad i dalje ima kino) i prelistaš novine uz kavu, ti si već prema tim mjerilima investirao prosječnu količinu vremena i novca i svoju "kulturu". U vremenu kada je u svakoj iole razvijenoj sredini osnovno informiranje ljudsko i građansko pravo, a u skandinavskim zemljama i pristup brzom internetu, mi kulturom smatramo osnovnu potrošnju informacije i slike. Super. Ali ni hijerarhiju kulturnih vrijednosti ne smiješ spominjati. Kulturolozi iz moje bande odmah će ti ić solit da je kultura sveprotežna i svačija, da je elitizam pogrešan i da reproducira nepravde, da je plod nakaznih sustava iz prošlosti... Dosta mi je te korektnosti. Nije isto ako kraj tebe sjedi neko ko misli da se ne treba prati, neko tko se zbog siromaštva nema čime oprati ili neko tko održava osobnu higijenu. To su tri različita slučaja. Jesam li "naci" ako ne žudim za prvim, a drugom želim kupiti sapun? Bit će da sam nacist-početnik... Da, demokracija je. Svi ti "ljudi" čak i glasaju i biraju političke elite, sve se odvija po nekom redu u zemljici sa šakom obrazovanih, izašli smo iz mraka, desetljeća su već prošla okupanosti svjetlošću "građanskih prava" i "demokracije"... Na cesti njuške zazivaju toljage umjesto laptopa, a mi moramo šutjeti. Nepristojno je batinaše nazivati batinašima, smrdljivce nazivati smrdljivcima, mafijaše mafijašima. Naša je uloga da šutimo. Ili da povremeno sjednemo na neku cestu i onda da nas odnesu na policiju. Građanska pristojnost i tiha tuga, naši zadnji bastioni.