Bivši emigranti ne vole imigrante

Kad bi povijest nečemu služila, gdje bi čovječanstvu bio kraj? Redovito bismo učili na greškama, drugima bismo češće opraštali, lakše bismo podnosili tuđe greške i slabosti, a ljudska bi zajednica bila bolja, razumnija, mudrija. Otac gleda sina kako se penje na stablo, zna da je opasno, upozorava ga, moli da ne čini to, no uzalud. Nakon trećeg uzastopnog penjanja na tanke grane jedna pukne, sin padne, slomi ruku, plače, a otac njemu: «San ti reka!». Badava objašnjavati, svako uči na vlastitim greškama i zato se povijest ponavlja. Nekada su nas učili da je povijest postupna realizacija, oživotvorenje jednog plana, da se ona smisleno gradi na temelju prirodnih zakona i da svi zajedno putujemo prema tom vrhu, prema savršenstvu, prema zajednici sklada i vječnog mira.Tko više vjeruje takvim glupostima? Lakše je prikloniti se najavi uspostave (jednog dana) Božjeg kraljevstva, praviti se lud i čekati na sljedeću plaću, kad i ako stigne. Današnjica je konfuzna, a učenje povijesti se obavlja onako usput, kad zatreba, i redovito kada se politika sjeti da treba nešto povijesno potkrijepiti. Povijest je često u službi politike, dok se politika pak nikad ne sjeti pročačkati u povijesnu zbilju i slijediti njezino učenje.Ljudi su zaboravljivi pa se postavlja pitanje čemu toliko truda povjesničara, koji, unatoč poražavajućih dokaza njihove nemoći, i dalje grade nauku koja služi tek nastavnicima, koji bi bez povijesti imali teške probleme sa sastavljanjem nastavnog programa. Zabavno je učiti kada, odnosno koje je godine Aleksandar Makedonski pokorio Perzijance, ili pak kada je počeo i kad je završio Prvi svjetski rat. Knjige obiluju podacima koji se obnavljaju iz generacije u generaciju, a malo tko zna da se ti opći povijesni podaci koriste isključivo da bi se neke druge povijesne podatke i činjenice držalo u tajnosti, daleko od očiju i suda javnosti. Uz službenu povijest, čovjek ima na raspolaganju i skrivenu, neslužbenu povijest koja ostavlja tek sitne tragove, kojoj javnost nema pristupa. Uostalom, današnja demokratska javnost nema vremena za takve gluposti i uzgred zašto tratiti vrijeme i novac da bi se educiralo nešto (masa anonimnih glasača) što se naprosto ne da educirati jer su zakoni čopora ili stada jači. Talijanski komičar Antonio Albanese osmislio je lik ministra u nekoj nepoznatoj - izmišljenoj vladi nepoznate - izmišljene države koja je u svoj sastav ugradila važno ministarstvo straha, koje se bavi složenim problemima održavanja temelja države i temelja konsenzusa. Albanese polazi od pretpostavke da je strah bitan sastojak temelja na kojima počiva vlast, a tijekom svojih nastupa izmišljeni svijet izmišljenog ministarstva veže za neke događaje iz talijanske svakodnevnice pa ispada da, iako nije službeno utemeljeno, ministarstvo straha je itekako djelatno.Današnje talijansko društvo dobar dio unutrašnje (ne)stabilnosti duguje strahu prosječnog građanina od navale stranaca: crnaca, Muslimana, Rumunja, Slavena, Roma, Kineza itd.. Talijani su dočekali imigrantski val totalno nepripremljeni, za razliku od, primjerice, Francuske, Engleske i Njemačke - koje, nešto zbog prijašnje kolonijalne pozicije, nešto zbog enormnog ekonomskog rasta šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, raspolažu stečenim iskustvom upravljanja imigrantima koji se normalno ugradio u pravni sustav koji je primjereniji situaciji od talijanskog, koji i dalje luta u potrazi za alkemijom suživota pendreka i mira. Valja reći da je Italija do nedavno bila zemlja emigracije i kao takva ne može objektivno raspolagati iskustvom Engleza, Francuza ili pak Nizozemaca: njihov nezgrapan odnos s došljacima ide u korak s ubrizgavanjem u socijalno tkivo sve veće doze seruma za pospješivanje povijesne amnezije. U zadnjih nekoliko godina u talijanskim se knjižarama pojavilo nekoliko radova koji podsjećaju na emigrantsku povijest Talijana, ali komentatori vele da je to sitnica nasuprot literaturi koja se, s druge strane, bavi veličanjem nacionalnog duha, normalno, preko povijesnih friziranja nacionalnih mitova, heroja i žrtava te mitologije (tu spada svakako i retorika istarskih fojbi i egzodusa).Primjera radi, tek se mali dio talijanske javnosti nedavno pozabavio s nekoliko radova povjesničara i publicista koji su pokušali obnoviti sjećanje na tvrdu i krvavu koru talijanskih emigranata iz devetnaestog i dvadesetog stoljeća. U Torinu je obnovljeno sjećanje na pokolj trideset talijanskih radnika koji su u kolovozu 1893. ubijeni u francuskoj regiji Camargue (južna Francuska) u gradu Aigues Mortes, u tamošnjim solanama. Bili su to radnici emigranti iz Ligurije, Piemontea, Lombardije, Toscane, dakle iz sjevernih, danas visokorazvijenih regija, koji su dolazili u francuske solane trbuhom za kruhom. Pokolj trideset radnika i ranjavanje preko stotinjak Talijana dogodilo se jer su francuski radnici podivljali zbog navale došljaka koji su im «krali posao» i radili za duplo manju nadnicu. Normalno, kompanija koja je upravljala solanama vješto je iskorištavala socijalne tenzije između domorodaca i došljaka sve do krvoprolića. Od 1880. pa sve do Prvog svjetskog rata godišnja emigracija iz Italije dostizala je brojke od preko 600.000 emigranata: u 1913. Italiju je napustilo 872.598 radnika iz gotovo svih talijanskih regija uključujući i naše susjede iz Veneta i furlanijske pokrajine.Novinar Gian Antonio Stella pozabavio se pitanjem rasne diskriminacije Talijana koji su naseljavali Sjevernu Ameriku i podsjetio na talijanske žrtve linča i ubojstava radnika i sindikalnih djelatnika u SAD-u s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća: «… vrijeme kada su talijanski radnici obavljali najteže poslove, umirali na plantažama pamuka bok uz bok s crncima.»Tek se neznatan broj povjesničara bavi pitanjem talijanske emigracije u Njemačku i Francusku u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, a gotovo je marginalizirana povijest emigracije talijanskih južnjaka u Milano i Torino, kada je rasizam sjevernjaka pokazao najcrnje i najsramnije lice.