Priče iz tršćanskog podzemlja

Sredinom svibnja, dok su se diljem bivše Juge nostalgičari pripremali obilježiti Titov Dan mladosti, za naš sam list zabilježio zanimljivu priču iz tršćanskog političkog folklora. Radi se o inicijativi općinskog odbornika stranke Komunističke obnove Iztoka Furlaniča koji je predložio da Gradsko vijeće na dostojan način obilježi, tijekom sjednice, tridesetogodišnjicu smrti maršala Josipa Broza Tita. Prijedlog je upućen u pismenom obliku predsjedniku Gradskog vijeća Sergiu Pacoru koji ga je iznio predsjednicima stranačkih klubova u vijeću koji su jednoglasno odbili inicijativu i pritom raspalili po Furlaniču paljbu političkih kvalifikacija.Iztok Furlanič je, s druge strane, obrazložio prijedlog podsjećajući odbornike da je 1980. godine kada je jugoslavenski predsjednik umro na zgradi Gradskog vijeća istaknuta zastava na pola koplja u znak poštovanja i sućuti te dodao da je u to vrijeme tadašnji gradonačelnik Trsta Manlio Cecovini posjetio jugoslavenski Generalni konzulat i upisao se u knjigu žalosti.Iztok Furlanič objašnjavao je tom prigodom da bi Trst trebao na dostojan način obilježiti obljetnicu smrti Maršala iz dva razloga: prvi je taj što je svojom politikom uspio zadržati na nekoliko stotina kilometara od talijanske granice sovjetske vojnike i komuniste, a drugi što je kasnije doprinio obogaćivanju Trsta zahvaljujući tisućama kupaca iz bivše Juge koji su godinama punili tršćanske dućane. Prijedlog je tada skinut s dnevnog reda nakon što su odbornici vladajuće koalicije desnog centra ustanovili da se radi o bolesnoj nostalgiji koja prešućuje krvoločnu prirodu jugo- komunizma. Kratka, ali slikovita vijest o radu tršćanskog Gradskog vijeća dovodi nas do izuzetno zanimljive priče o tršćanskim odnosima s jugoslavenskim susjedima tijekom Hladnog rata, o razgranatoj mreži aktivnosti talijanskih i američkih tajnih službi duž talijansko-jugoslavenske granice. Valjda se čitatelji sjećaju otkrića tajne organizacije Gladio koja je okupljala dobrovoljce na cijelom talijanskom prostoru, naoružavala ih, obučavala i tajno povezivala u razrađeni plan obrane talijanske, odnosno NATO-ove granice u slučaju komunističkog napada s istoka. Pripadnici tajne organizacije Gladio počeli su s radom upravo u Trstu u vrijeme najžešćih talijansko-jugoslavenskih političkih kriza kada se Tito spremao za napad i obranu socijalističke Jugoslavije. Antikomunistička aktivnost u Trstu bila je izrazito jaka, dan-danas neki su događaji iz bliže prošlosti pokriveni debelim plaštem tišine. Svako toliko u tršćanskim krugovima obnavlja se priča o sudbini Tršćanina Diega de Henriqueza (rođen u Trstu 1909. godine), osebujne i originalne ličnosti koja je svom gradu ostavila u naslijeđe ogromnu arhivu predmeta, najviše oružja i uniformi, iz svih ratova koji su vođeni na tom prostoru u 19. i 20. stoljeću. Računa se da je prikupljeni materijal vrijedan oko 15 milijuna eura, no do dan-danas grad Trst nije uspio otvoriti muzej posvećen ratu za koji je De Henriquez radio cijeli svoj život. Ono što čudi je činjenica da se dnevnik originalne ličnosti iz tršćanske povijesti i dalje čuva u tajnosti u arhivima gradske palače: povjesničari mogu pregledati sitno ispisane stranice bilježnica, ali ih ne mogu fotokopirati, dok neke bilježnice nisu uopće dostupne javnosti. Pričao mi je poznanik da je Diego de Henriquez onoga dana kada je Trst oslobođen 1945. godine ušao u Rižarnu sv. Sabe gdje su Nijemci izgradili koncentracioni logor i detaljno prepisao sve poruke što je pronašao ispisane na zidovima ćelija u kojima su osuđenici, mahom slovenski i hrvatski rodoljubi i antifašisti, čekali pogubljenje. Na zidovima tamnica često ispisanima krvlju zarobljenika de Henriquez je navodno pronašao imena i prezimena tršćanskih kolaboracionista koji su surađivali s Gestapom i sudjelovali u pokoljima. Priča se u Trstu da su imena zapisana u dnevnik i da se među njima nalaze osobe koje su u poslijeratnom razdoblju obnašale važne javne funkcije. Govori se dalje da je Diego de Henriquez u svom dnevniku bilježio priče koje su stizale iz Ljubljane i s područja koja je talijanska vojska okupirala nakon raspada Kraljevine Jugoslavije: u dnevniku se nalaze imena pa čak i originalne slike krvnika koji su ubijali civile i palili slovenska sela.Tvorac muzeja o ratu i miru poginuo je u Trstu 2. svibnja 1974. godine tijekom požara koji je uništio magazin gdje je Diego de Henriquez držao sakupljeno oružje i razne dokumente. Prilike u kojima se požar dogodio nisu nikad rasvijetljene, a javna je tršćanska tajna da je De Henriquez ubijen jer je previše znao. Tu se ne radi toliko o tajnama iz Drugog svjetskog rata već o nerazjašnjenim slučajevima iz bogate riznice terorističkih akcija koje su obilježile razdoblje od 1969. do 1982. godine i koje se mogu svesti pod zajedničkim nazivnikom borbe protiv komunističke opasnosti kako iz Sovjetskog saveza, tako i iz redova talijanske Komunističke partije. Prema analizama tršćanskih povjesničara izgleda da je Diego de Henriquez puno znao o slučaju pada aviona talijanskog ratnog zrakoplovstva »argo 16« koji se dogodio u studenome 1972. godine pokraj Marghere, nedaleko od Venecije. Navodno je avion služio tajnim službama za prijevoz dobrovoljaca i oružja tajne organizacije Gladio od Trsta i Venecije do baze za obučavanje njihovih pripadnika na Sardiniji. Diego de Henriquez je poznavao pojedine pripadnike talijanskih tajnih službi pa i članove desnih neofašističkih organizacija: imena i zapisi razgovora s njima nalaze se u dnevniku koji je koristio i istražni sudac Carlo Mastelloni dok je pokušavao doprijeti do istine o incidentu u kojemu su četiri pripadnika talijanske vojske poginula. U svibnju 1972. nedaleko od Gorice u mjestu Peteano auto napunjen eksplozivom dignut je u zrak i pritom su ubijena trojica karabinjera: atentat je pripisan talijanskoj krajnjoj desnici koja je djelovala u sistemu svjesne destabilizacije talijanskog političkog života, a sve u cilju zaustavljanja komunista. Diego de Henriquez poznavao je pripadnike desnice koji su sudjelovali u pripremi atentata i zato je platio životom.