Do jaja

Dragi prijatelji, pred neki dan objavljena je vijest prema kojoj su znanstvenici navodno dokazali da je prvo bila kokoš, a tek onda jaje. Ali nisu se igrali s genetikom nego su promatrali kako jaje uopće nastaje. Nakon kompliciranog istraživanja i komplicirane priče ustanovili su da kokošje jaje, gle čuda, može nastati samo u kokošjoj guzici. Siguran sam da su kao prirodoslovci digli veliku lovu i za istraživanje kokošje guzice i za rezultate, jer nikad se ne zna: netko bi mogao poželjeti proizvesti pravo jaje iz robotske koke... S druge strane, kako znamo, Kinezi već imaju umjetna jaja u prodaji i štetna su za ljude. Izgledaju kao prava, ljuske se izrađuju slično ko u kokošjoj guzi od kalcijevog karbonata, vapnena su, dakle, a unutrašnjost od kemikalija, boja, proteinskih smjesa... navodno da se ljuske lako mrve, ali mnogi su nasjeli, a neki su izjavili da su jaja i ukusnija od pravih, prije no što su završili u bolnici. I tako...teoretičari pišu o virtualnim svjetovima, avatarima, digitalnim identitetima, a umjetni se svjetovi materijaliziraju u našim želucima. Zašto mi nitko ne plati istraživanje u kome bih pokazao da iz tranzicijske guzice izlaze tranzicijske izmetine, ali vrlo malo jaja? Svi znaju da je tako, njušimo se međusobno i znamo da stvari smrde, ali sanjamo jaja, i to zlatna. Ko iz onih bajkovitih gusaka. Samo, i u bajci guska nastrada zbog pohlepnika koji je zakolje ne bi li izvadio zlato. Već sam u jednoj od ovih kolumni, tko zna kojoj, bio pomislio na to da je Hrvatska baš takva jedna guska, koju su zaklali zbog zlata i onda u njoj našli malo smrdljivih iznutrica. Velim prijatelju da me Hrvatska prazni, a on mi fino i pametno veli: ne prazni te Hrvatska nego se ti prazniš i iscrpljuješ u jalovom snatranju o njoj. A što ću kad sam mini-ezul. Ezul, čak i lažni, uvijek plače i kreira mitove. To je normalno. I onda naše novine i naši vajni nacionalistički akademici brundaju na predsjednika republike što se u Trstu klanja mitu o 300.000 jadranskih talijanskih ezula. Dokazuju da ih je bilo „samo“ 200.000 i da je među njima bilo i dosta netalijana. Da i? U čemu je problem? Znamo svi da su ezuli otišli iz hibridnog pograničnog kraja i da su i sami bili hibridni i pogranični, i sam sam sreo neke s jakim slavenskim kulturološkim i lingvističkim obilježjima dok sam istraživao ezulsku književnost. I? Što sad? Treba li te ljude i njihove rasute živote suditi optikom hrvatske nacionalne ko fol „čistoće“? Ako prijateljske zemlje njeguju neke mitove, nije na tebi da se pjeniš, odradi diplomatski posao kako možeš i kreni se obračunavati s vlastitim mitovima, pruži primjer drugima. Ja sam ponosan na pretke antifašiste (i hrvatske i slovenske i talijanske), ali nisam ponosan na OZN-u i na fojbe. Prema tome, malo ravnoteže ne bi smetalo kad pričamo o zajedničkom putu kroz povijest. Svi su ljevičari, internacionalci, kozmopoliti, mirotvorci, ali kad se radi o drugom svjetskom ratu i povijesti, odmah svi postanu mali Tuđmančići hrapavi i zapjenjeni i krenu u neiživljenu traumu...ejjjjjj kompa šta su oni nama radili...ovo ono... Bolno je koliko smo površni i koliko inficirani boleštinama politizirane povijesti. Istina je uvijek negdje drugdje, u maloj priči čovjeka koji je pokušavao preživjeti i svrstao se kako je mislio da je trebalo... Neš ti problema. Da, predsjednik se malo previše bavi poviješću, mahom u diplomatske i odgojne svrhe, i sav je mekušan i zbunjen. To može iritirati. Ali barem nije balkanska šerifska mužjačina zapjenjena, kao što nije ni operetni generalčić. U našim uvjetima i to je već nešto. A jaja... najzdravije ih je i dalje tražiti pod kokošjim guzama.