Svijet se vrtoglavo mijenja

U jednom tršćanskom antikvarijatu kupio sam knjigu koja sadrži odgovore na pisma čitatelja koje je pokojni redatelj i pjesnik Pier Paolo Pasolini pisao od 1960. do 1965. godine na stranicama tjednika talijanske komunističke partije Vie Nuove. U tom je časopisu veliki talijanski i europski intelektualac pet godina uređivao rubriku u kojoj je komunicirao s čitateljima.Iz pisama čitatelja koja su objavljena, pored odgovora Pier Paola Pasolinija, moguće je prepoznati specifično razdoblje u povijesti Italije i Europe jer je početak šezdesetih godina obilježen jakim razvojem kapitalizma koji postupno gradi potrošačko društvo budućnosti, odnosno društvo u kojemu mi danas živimo i koje je, barem se meni čini, na samrti. Dakle, čitanje pisama i odgovora pomaže ti da bolje shvatiš bit povijesti, da lakše prodireš u tajnu povijesnih mijena ljudske zajednice.Gledajući iz današnje perspektive, Pasolinijevo je vrijeme daleko poput Mjeseca ili Marsa, govorimo o drugom planetu, o drugim ljudima, o sasvim drugačijem svjetonazoru. Moram priznati da su me neka pisma pogodila jer sam u njima prepoznao likove generacije koja je preživjela 20. stoljeće, odnosno koja je na vlastitoj koži okusila prijelomno razdoblje. Svaka generacija ima svoje prioritete, kod svake generacije pravila ponašanja određena su drugačijim vrijednosnim kategorijama, ponekad je povijest brža, a ponekad se sporije događa prelazak iz jednog razdoblja u drugo.Od 1960. godine do danas prošlo je pedesetak godina, ali čini se kao da je prošlo daleko, daleko više: ta je godina bliža po nekim kategorijama i nekim izraženim prioritetima 1860. godini ili čak 1789. godini. Pasolini piše odgovore dok sluti da je u Italiji i Europi na djelu epohalna promjena koja se sprema izbrisati socijalne i društvenopolitičke kategorije na kojima je izgrađen komunistički pokret.Osobno su me pogodila su me pisma mladih radnika koji pišu velikom pjesniku, književniku i redatelju koji mrzi elitističko poimanje kulture i umjetničkog rada i koji još dublje mrzi nove oblike masovne komunikacije, televiziju u prvom redu kao sredstvo ugnjetavanja, mjesto neslobode i kreiranja novih privilegija i novih odnosa između nadređenih i podređenih.Pisma mladih radnika pogodila su me jer je u njima sažet smisao života, koncept životnih prioriteta cijele jedne generacije koja mi je prethodila i koja se borila da bi izašla iz stanja socijalne i kulturne bijede. Valja znati da je Italija iz 1960. godine bila zemlja u kojoj je više od 40 posto žitelja bilo nepismeno, u kojoj su sindikati i partije ljevice vodili programe kulturnog uzdizanja naroda. Uz njih djelovali su, iako na oprečnoj ideološkoj osnovi, ali s istim ciljevima, katolici, svećenici poput mladog Lorenza Milanija koji je cijeli svoj život posvetio podučavanju, školovanju djece siromašnih težaka i radnika iz ruralnih krajeva Toscane.Mladi Angelo Maffini 16. srpnja 1960. godine piše Pasoliniju i moli ga da mu savjetuje što i kako čitati: mladić je u bolnici, porijeklom je iz radničke obitelji i teško može doći do knjiga. Zanimaju ga pjesnici, no ne zna se snalaziti jer priznaje da je završio tek četiri razreda osnovne škole pa mu nedostaje kulturna podloga. Traži pomoć i moli Pasolinija ako može da mu nabavi knjige.Pasolini odgovara oduševljeno, prisjeća se svog djetinjstva i mladosti kada je gutao knjige bez nekog reda, ali uz ogromnu strast, predlaže mu imena nekih talijanskih književnih kritičara koji su sastavili povijest talijanske književnosti. Na kraju predlaže mu da ipak počine čitati suvremene autore jer je to najbolji način učenja vještine čitanja budući da su, veli, klasici teški, da se do njih dolazi pripremom, radom.Drugo pismo koje predlažem čitateljstvu napisao je mladi žitelj Toscane koji je radio u rudniku. Mladić piše o tome kako je teško raditi u rudniku, prisjeća se smrti strica i bratića koji su u njemu izgubili život, veli da je poniknuo u rudničkoj obitelj i da mu je to sudbina. No, voli pisati, priznaje Pasoliniju da obožava čitati pjesme, da osjeća strast pisanja, ali nažalost završio je tek prvi razred osnovne škole i teškoće su nepremostive.Mladi rudar moli Pasolinija da posjeti rudnik u kojem radi i da napiše nešto o teškom životu rudara. Pri kraju pisma otkriva književniku da piše roman posvećen mladom rudaru koji je poginuo u rudniku. "Radi se o priči od nekih 150 do 200 stranica, naziv priče je 'Smrt jednog druga', znam kako to razviti, priča mi je jasna u glavi, ali kad počnem pisati, teškoće se nagomilaju. Zato vas lijepo molim, ukoliko vam je to moguće, da mi pošaljete magnetofon da bih mogao snimiti priču i olakšati pisanje", piše mladi rudar Giuliano Sorresina iz Toscane 1961. godine. Književnik mu odgovora da ga je pismo pogodilo, da suosjeća s teškoćama rudara, da će posjetiti rudnik, da će nešto napisati i da će tom prilikom donijeti mladiću magnetofon.Pasolini se koristi primjerom tog pisma da bi jasnije i bolje pokazao prioritete razdoblja: nužnost prosvjećivanja mladih radnika, širenja kulture i pismenosti jer veli da je nepismenost poput kaveza u kojemu se duh teško kreće i u kojemu sloboda umire. Poziva mladića da ustraje, predlaže mu pohađanje večernje škole i tečajeve da bi usavršio pisani jezik i podsjeća ga da je to dužnost svakog radnika uzdići se iznad klase, iznad stanja duhovne i moralne bijede.Dva primjera dolaze iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, a u njima dominira kultura kao vrijednost za koju se valja izboriti, dominira lik težaka kojemu je otežan pristup kulturi jer je klasna pripadnost nepremostiva granica.Danas vele da nema radničke klase, da je nestala iz jednostavnog razloga što je prevladala određenu materijalnu zatupljenost. No, danas se školski sustav prazni od temeljnih kulturnih vrijednosti, istraživanja pokazuju da unatoč slobodnom pristupu školskim ustanovama broj nepismenih raste iz godine u godinu. Gdje je tu logika napretka?