O samoći u velegradu

Gospodin Ercole, moj ljubazni 80-godišnji susjed koji me kad sam stigao u Trst, na peti kat stare zgrade, od prvog dana primio kao sina, prihvatio moju djecu, njihovu buku, uljudno pozdravljao moju suprugu i pomagao nam koliko je mogao i umio, umro je iznenada. Oko 10 sati pojavilo se vozilo hitne pomoći ispred ulaza u zgradu, djelatnici bolnice dogurali su kolica do petog kata, ušli u stan i pronašli njegovo tijelo.Gospodin Ercole je nakon razvoda živio potpuno sam, tek povremeno na vrata njegova stana pokucala bi njegova kćer, koja se kratko zadržavala. Često je pričao o samoći: jadao se o teškom psihofizičkom stanju i na kraju redovito zaključivao da ga ipak samoća najviše tišti. Vele da je Trst grad s najvećom koncentracijom osoba starijih od sedamdeset godina, nedavno je evidentirano preko stotinjak Tršćana koji su premašili stotu. Među tim osobama najčešća je bolest upravo samoća.Prije desetak godina vodio sam s gospodinom Ercoleom zanimljiv razgovor vezan uz probleme starenja. Razgovor je počeo pred kioskom pokraj zajedničke stambene zgrade gdje sam je kupovao dnevnik Il Piccolo, a on desetak stripova koji su upravo izašli u prodaju. Priznao mi je da je kao mladić volio crtati i da je naprosto gutao stripove: od "Paje Patka" pa sve do "Supermana", "Texa Willera", "Kapetana Marka", "Alana Forda", "Corta Maltesea" i druge. Mladenačka strast mu je ostala te je i u stare dane provodio sate listajući tek izašle stripove. Primijetivši da sam sa zanimanjem i s primjetnim čuđenjem kontrolirao debeli snop stripova koje je držao pod pazuhom, gospodin Ercole mi je priznao da redovito, svakog tjedna, kupuje sve što tržište nudi, ali da nove stripove istog dana strpa u ormar koji je specijalno namijenio za njihovo pohranjivanje.- Čitam jedan, možda dva stripa, a ostale nakon letimičnog pogleda zaključavam u ormar. Znate, bojim se dana kada neću moći sam sići s petog kata i kupovati nove brojeve pa sad kad me još zdravlje prati poput mrava skupljam razonodu za dugo razdoblje izolacije koje me čeka jer noge već sada sve više drhte i točno znam što me čeka, pričao mi je gospodin Ercole.Mogao sam mu odgovoriti da ne se mora brinuti, mogao sam ga tješiti da će mu ipak netko pomoći, da može računati i na nas, ali njegov je govor bio toliko lucidan i istinit da nisi mogao učiniti ništa drugo nego sve to prihvatiti kao ispovijest, kao iskrenu priču o sudbini. Od tada je prošlo desetak godina i mogu zamisliti čuđenje djelatnika komunalnog servisa, koji su nakon njegove smrti došli osloboditi stan od starog namještaja, kada su otvorili stari ormar i našli na stotine stripova. Gospodin Ercole je sve to čuvao za dan koji na kraju nije stigao: umro je dok je još skupljao stripove, dok je smišljao planove obrane od samoće.Starost u gradu je veliki problem: domovi za odrasle su izuzetno skupi i tek privilegirana manjina može si priuštiti krevet u takvom domu pa velika većina nema pravog odgovora, a rodbina, odnosno djeca, kad mogu, izbjegavaju do zadnjeg dana smjestiti roditelje u dom jer, ponavljam, sve je izuzetno skupo. U Italiji, kao i kod nas, čovjek se s pravom pita gdje završava novac od uplaćenog mjesečnog poreza kada država ne nudi temeljne socijalne usluge, ne uskače u pomoć kada je najpotrebnije, odnosno kada je čovjek bolestan, sam i star.Često sam promatrao gospodina Ercolea kako se vuče teškim i drhtavim koracima ulicom do kioska ili do samoposluge. Noću nije spavao i televizor mu je bio uvijek upaljen, bio je poprilično gluh i ponekad je bilo teško zaspati s akustičnom pozadinom. Danas mislim da je možda dizao volumen da bi s nama komunicirao, možda je sve to radio da bi smanjio teret samoće, no jedno je sigurno - bio nam je toliko drag da smo njegov noćni televizor i noćno kuhanje prihvatili kao dio domaćinstva.U Trstu je osnovana udruga dobrovoljaca koja se brine o starijim osobama, a prva im je zadaća upravo borba protiv samoće: uveli su besplatni telefonski broj koji je na usluzi dvadeset i četiri sata na dan onima koji se javljaju radi rješavanja nekog problema, ali najčešće da bi s nekim razgovarali, jednostavno da bi razmijenili dvije-tri riječi. Osim što je grad staraca, Trst je poznat u Italiji i kao grad s izuzetno velikim postotkom samoubojstava. Poznati tršćanski redatelj Franco Giraldi jednom je ostvario dokumentarni film o samoći i otuđenosti u gradu, a glavna teza koja se provlači kroz film je da je samoubojstvo odgovor osoba kojima su korijeni odsječeni jer je Trst grad bez čvrstih korijena, umjetni grad koji je utemeljen voljom cara, odnosno carskom uredbom o bescarinskoj zoni.U Trstu je do osamdesetih godina prošlog stoljeća djelovala najveća umobolnica na cijelom talijanskom prostoru, bolnica za mentalne bolesti "San Giovanni", koja je smještena u ogromnom zelenom parku u srcu grada. Giraldi u filmu opisuje samoću, otuđenost, drame pacijenata bolnice "San Giovanni", a među njima i mnoštva Istrana kojima je povijest odsjekla korijene, koji su živjeli i starjeli u gradu bez korijena, blizu, a ipak daleko od zavičaja, od istarskog poluotoka. Gospodin Ercole je bio porijeklom iz furlanijske pokrajine, njegov je djed stigao u Trst krajem devetnaestog stoljeća jer je tada grad nudio posao zanatlijama u velikim brodogradilištima koja su gradila brodove trgovačke mornarice. Poput mnogih drugih izgubio je odnose sa zemljom predaka, a ipak u gradu Marije Terezije nije uspio usaditi nove korijene.