Ostani cool

Dragi prijatelji, pred neki dan sjedim u staroj anglikanskoj katedrali u Hong Kongu i ne uspijevam osjetiti neki duhovni odgovor u mozgu i tijelu na to što sam sam u toj velikoj i staroj crkvi. Obično tihe crkve, hramovi, džamije i sinagoge čovjeka, bilo vjernika ili nevjernika, potiču barem na neku bogatu šutnju. No, ja sam nekako prazan i umoran, kapitalizam teče žilama kao aceton i svega mi je dosta. Buljim u zidove i neogotičke lukove, štono vele, ko tele u šarena vrata, ili još gore, kao turist. Možda je problem u klimi. Nisam navikao na tropske crkve otvorenih prozora, pune sunca i prašine i muha. Previše je živih kreacija (ili biologije, kako vam drago) prodrlo u ovaj prostor mrtvih rituala i kolonijalne nostalgije, pa je mozgu teško razvrstavati dojmove. Prebirem po molitvenicima na klupi pred sobom... Pogled mi se kreće do otrcanih zastava iskidanih rubova što vise u bočnoj lađi. Tko zna čemu su sve svjedočile, kakvim političkim smicalicama, krvoprolićima i "duhovnim" opravdanjima... Ono što me najviše ovdje pobuđuje zapravo su ventilatori... na dugim stapkama, tehnološki naprednim tankim osovinama, vise poput rijetkih orhideja gotovo do vjerničkih glava i zuje prigušeno ali i zlokobno kao gnijezdo obada. Ne paše mi ta vrsta hlađenja ovdje. Duga je povijest svježine i kršćanstva i mada refrigerium znači i rimsku gozbu za umrle ("refreshments"), od ranih kršćanskih pisaca do suvremenih teologa i povjesničara refrigerium je za kršćane duhovna svježina, stanje posmrtne osvježenosti, a kod Tertulijana i nekih drugih i stanoviti frižider za duše, preteča čistilišta... Ali ventilatori... no, tako razbijam glavu o detaljima koji plutaju mojim usijanim hedonističkim mozgom i pokušavam meditirati na zujanje tih ventilatora. Ipak, neusklađeni su i ne pružaju bruj, ison koji bi me pokrenuo. Podižem pogled iznad njihovih tankih crnih krila i vidim visoko na spoju dvaju svodnih lukova neke mrtve ventilatore, možda iz pedesetih... debeljuškaste, teške i plavozelene. To je već kolonijalni štih, a ja bez plutenog šešira, onakvog kakvog sam kao dijete vidio na tavanu jedne opatijske vile: ušivena svilena marka svjedočila je da je proizveden u Port Saidu, na Suezu... Kamo su se sve rivali bijelci... i ja sad u Hong Kongu sjedim na ruševini jednog carstva i razmišljam o hlađenju lude bijele glave. Zašto ljudi i u crkvi žele uživati, zašto im trebaju ventilatori, klimatizacijski uređaji, mikrofoni... Ima tu jedna zanimljiva povijest, a tiče se papinskih ritualnih lepeza, flabella, koje porijeklo vuku još iz Egipta i prvotno su tjerale muhe od kaleža i hostije... No, mada sam odlučio danas pisati "profesorsku" kolumnu u kojoj neće biti ni prestrašenih penzionera, ni gladnih radnika, ni kokošaka i krmaka na vlasti, bolje da dalje ne tlačim s ionako umirovljenim papinskim lepezama, punim zlata, dragulja, očerupanih nojeva i paunova... Bolje je da pišem kako sam nakon hongkonške katedrale zabasao u stari budistički hram, sav zadimljen i crven i taman i topao i bez ventilatora, u blizini jedne od drevnih tržnica. Ipak, posred crnih Buda, svetaca i zaštitnih demona i u njemu nađoh više trgovaca i spomen-ploča o posjetima i donacijama kasnih kineskih careva nego li mira i smirenja. U ludim i gramzivim gradovima ni bogomolje ne mogu biti drugačije... pa kad ne mogu, onda katkad i prednjače u gramzivosti... a osvježenje... njega treba potražiti u sebi, ako ide... a ako ne... pusti mašinama, popovima i trgovcima da ti zuje oko glave dok se ne smrzneš od muke.