Kartu čitaj, seljaka pitaj!

Već duže vrijeme razmišljam o putovanju u Beč, glavni grad Austrije i dom careva Marije Terezije i Franje Josipa, kojih se Istrani rado sjećaju jer se za vrijeme starog austrougarskog carstva dobro živjelo, kako u gradu, tako i na selu.Jednom sam sa sinom posjetio dvorac Miramar u Trstu, koji je dao izgraditi mlađi brat Franje Josipa Maksimilijan Habsburški. U jednoj sobi dvorca nalazi se lijepi portret austrijskog cara na konju. Predstavljajući ga sinu rekoh mu: «Evo, car naše bake!» Baka je rođena 1904. godine, doživjela je duboku starost, postala je prabaka pa su njezina sjećanja iz 1916., kada je kao dijete u crkvi Sv. Lovreča sudjelovala na misi u čast umrlom caru, prenijeta i na unuka. Franjo Josip umro je u 86. godini života 21. studenog 1916., nakon 68 godina kontinuiranog vladanja jednim od najbogatijih i najciviliziranijih carstava u povijesti čovječanstva.Spominjem nakanu da otputujem u Beč, no to putovanje neprestano odgađam, zbog jednog jedinog razloga - ne znam ni riječ njemačkog jezika! Sramota, da se radi o bilo kojem drugom jeziku ili državi ne bih osjetio jednaku nelagodu. Da kojim slučajem ne znam ni riječ engleskog, priznao bi to bez problema.Pitam se odakle ta emotivnost i zaključujem da ipak sve ovisi o neshvatljivom srazu između povijesnih veza i (porazne) jezične zbilje. Kad mogu slobodno (jezično) otputovati u Ljubljanu, Zagrebu ili Rim, zašto ne bih i u Beč, koji na jednak način pripada mom osobnom povijesnom zaleđu ili backgroundu, kako vele Englezi?Razgovarao sam o tom problemu s prijateljima i kolegama u Trstu i dobio jedan te isti odgovor: njemački nije obvezan jer u Beču gotovo svi znaju engleski! Čudan odgovor za žitelje grada koji je nekoć bio najveća morska luka velikog višejezičnog i višenacionalnog carstva u kojemu je njemački jezik bio dio službene višejezične komunikacije. Današnji Tršćani ne mare za jezike, u cijelom poslijeratnom razdoblju došlo je do jezičnog osiromašenja tršćanskog građanina, Trst je izgubio svoje srednjoeuropsko određenje, koje je ostalo tek kao književna kategorija. S pozicije jednog od europskih središta Trst je nazadovao do prosječnog primjera talijanskog provincijalizma.Nešto se slično dogodilo i s nama u Istri. Ili smo mi nešto jezično kultiviraniji? Kad pratiš što se događa kod nas tijekom ljeta, imaš osjećaj da je Istra mali jezični raj jer se svi služe barem malo njemačkim, talijanskim, engleskim…Čovjek bi mogao do Beča uz pratnju sveprisutne istarske krilatice: Zimmer frei! Kao gimnazijalac naučio sam i ja nekoliko njemačkih izraza: znao sam prenijeti na njemačkom nekoliko podataka s voznog reda brodova za otok Katarinu, mogao sam ponuditi nekoliko informacija o cijeni karte…Pitam se što bi se dogodilo s istarskim jezičnim šarenilom kad bi iznenada turizam nestao, kad bismo na nekoliko godina ostali sami?Zanimljivo, Tršćani su stoljećima živjeli pod kapom austrijskih careva, a ipak su u samo nekoliko desetljeća ili pak godina zaboravili tu višestoljetnu tradiciju, kao da taj germanski svijet nije nikada postojao. Došla je Italija i u nekoliko godina izbrisala sve! Pitanje jezika je izuzetno zanimljivo pa je primjerice teško objasniti zašto su unatoč ogromnom dotoku novca s Istoka, sa slavenskog Balkana, Tršćani ostali gluhonijemi glede poznavanja slavenskih jezika.Novac nije sve? Jezik je podređen sistemu vrijednosnih sudova, podložan logici moći? Bilo kako bilo, mogu jednostavno zaključiti da je u kratkom roku, u samo sedamdesetak godina, Europa jezično nazadovala. I ja sam proizvod tog nazadovanja, unatoč slobodnim sobama na obali!Nedavno sam razgovarao s talijanskim muzikologom svjetskog glasa Quirinom Principeom, koji je rođen u Gorici i nostalgično je vezan za Mitteleuropu Habsburgovaca. On veli da je ujedinjena Europa propuštena prilika, da je zajednička valuta - euro - tek privid, da je nakon Drugog svjetskog rata Stari kontinent postao američka kolonija i izgubio odnos s vlastitim bitkom. Veli Principe: «Mogli smo dobiti Europu koja bi bila barem sposobna očuvati naše nacionalne jezike, a nismo, izgubili smo i to. Jezik je nezamjenjiv instrument kulture kojeg se ne možemo odreći, to je sredstvo povijesne memorije bez kojega mi jednostavno ne bismo postojali, a naročito ne bi bili. Očuvanjem jezika mi bismo ostvarili komunikacijski sklop, naučili bismo svi zajedno slušati i učiti jezik drugoga. Što se međutim dogodilo?Svi su Europljani ostali nepismeni i gluhonijemi naspram jezika drugoga. Mi Talijani velimo za sebe da smo 'najgluhonijemiji' narod Europe, no ja tvrdim da smo u tom pogledu ipak bolji nego bahati Francuzi, nepodnošljivi Englezi te drski i propali Nijemci. Tek su narodi istočne Europe, poput Rumunja, Albanaca i općenito svih Slavena, zadržali sposobnost učenja jezika drugih. Možda se to duguje prirodnom talentu, ali to je na kraju ipak talent uličnog prodavača i sitnog mešetara. Možda ću ispasti rasist kad to kažem, ali uporaba tog talenta sumnjiva je. Naprotiv, ja sanjam o zajednici u kojoj se učenje i poznavanje jezika drugoga koristi za kulturno uzdizanje, za socijalizaciju, za poboljšanje društva u cjelini. To se nije dogodilo s našom Europom, a dogodilo se pak da je jedan od nacionalnih jezika, i to jezik trgovaca i trgovine, jezik novca, burze ili pak jezik pornostranica na internetu, odnosno neki pseudoengleski jezik postao alternativni jezik, jedini jezik koji se ponekad uspijeva prožvakati». Danas kada je cijeli europski Istok pred gospodarskim kolapsom, valja se pitati što je dobroga i novoga Europska unija unijela na naše prostore, što su nam Europljani stvarno donijeli, a što ukrali?NAPOMENA:Poštovani čitatelji, zbog zdravstvenih problema autora ovaj tjedan nećemo objaviti novu "Priču iz susjedstva". (19. 3. 2010.)