Čista politika

Dragi prijatelji, malo ću danas o gadarijama pisati. Točnije o koprofagiji. Koprofagija je, kao što znate govnožderstvo. A gdje ga najviše nalazimo? Pa, zna se, u hrvatskoj politici. Hrvatski građani nisu koprofili, ne vole jesti govna, ili barem tvrde da ne vole, a onda se često pretvore u govnoljube kad treba nasjedati na nacionalističke mitove, kapitalističke podvale i kretenoidne provale... i obično jedu smrad. I sad je kao došlo historijsko vrijeme da predahnu i da zamijene to nekim ugodnijim "demokratskim" obrokom. Ali ne. Ne još. Gospodarstvo je riknulo gore nego kod drugih. Sad treba uvalit brodogradilišta strancima da nekako preživimo. A što ako ih niko ne bude htio? Gaće na štap. Osim toga ranjena HDZ-ova zvijer glavinja pod pritiskom pravosuđa i grize oko sebe. Obično se kaže da je pravda spora ali dostižna. Ali ovako spora? To je bizarno. A doseg? Koliki joj je doseg? Pa, čini se, pravda je sveprotežna i svako joj može biti izručen: adolescenti s jointom (nešto manje i dileri heroina), drkadžije prljavih misli (mafijaši koji organiziraju silovanje djece obično ne završe u zatvoru), bijednici koji spavaju po sjenicima pa im zatvor dođe kao hotel... A sad su zaredale i pravosudne afere kojima je cilj pokazati kako je baš svako u Hrvatskoj korumpiran i kako baš svako utajuje milijune, bez obzira na stranačku pripadnost. I ja dakako mislim da politika kao takva pretpostavlja jednu dozu prljavštine koja joj je tajno pogonsko gorivo... Ali prljavštine, pardon, ima posvuda, čitavo je društvo kartografija sranja i znanja, zašto bi politika bila izuzeta? To je smiješno očekivati, dok god državom ne počnu upravljati posebno dizajnirani androidi. Zasad često sjede tek u Saboru i dižu robotsku ruku koju pogoni ne njihova nego neka druga glava. I glavno je da je ruka podmazana, pa se i poslušnije diže. No demokracija još sanja san o pravednosti i jednakosti. Ja, pak, i unatoč svemu tome mislim da nije isto griješiti mišlju ili riječju ili djelom ili propustom. Pardon. Ja volim uškopljenca sirotog Abelarda i njegovu etiku o kojoj smo učili u gimnazijama: nije grijeh u nagonu nego u nakani, nečistoća je u pristanku na zlo, ne sjedi u treniranim alfa i beta i kojekakvim moždanim valovima sama po sebi čineći nas zlima. Nije isto ako političar nešto propusti učiniti ili ako svjesno učini zlo, nije isto ubojstvo s predumišljajem i ubojstvo iz nehata, treba naravno reći jasno: puno stranaka se igralo hrvatske tranzicije i njihovi eksponenti često su omastili brk, neki više, neki manje, neki su za to suđeni, neki oslobođeni optužbi, neki će tek pred lice pravde. Ali jasno je svima, i vrapcima na grani i najmanjim i najglupljim govnožderima tko je "jamio" kraljevske porcije i kada. Hrvatska tranzicijska mafija u najvećoj mogućoj mjeri smrdi po HDZ-ovom ćevabdžinica-kvazidesničarstvu čobanskom i možete se, dragi nacionalisti, postaviti na glavu, ali vaši su nas pokrali. Ili su se pravili da su vaši, ali kad ste vi nasjeli, što ne bi mi drugi. Možda su vašeg djeda, ako je bio kapitalist, pokrali neki drugi, ali to je povijest. Ovo je život i lopovska ruka koja se svakom građaninu ili građanki obrela u džepu, pa i mozgu od 1989. do dana današnjeg desničarska je ruka koja na mitu nacije kreira glupu raju i bogate gadove. Svi to znamo, zato bi bilo dobro da se pravosudne afere slažu malo pametnije i da se pravosuđe pritišće smislenije, ne u smislu neke apstraktne pravde i glumatanja europskih kriterija, nego naprosto da nam prođe žgaravica od te pojedene ogavnosti i da napokon jednom krenemo od glave i od ključnih igrača. Kaže se, riba smrdi od glave, a nama je smrada dosta i previše.