Mesić u mreži

«Imali bi da smo krali», pjeva se ovih dana na seljačkim barikadama po Slavoniji. Pjesma opljačkanih slavonskih seljaka ima sve šanse postati novi nacionalni hit, ali i simbol Hrvatske ljeta 2010. Iako tek što je započela, tekuća 2010. pokazuje se prijelomnom godinom na mnogim dionicama hrvatske stvarnosti. Ekonomski, srušile su sve kule od pijeska, ali i mnoga čvršća zdanja, izgrađena na trusnom terenu. U političkom životu, svakodnevica nam otkriva svu jad i bijedu nacionalne scene, na kojoj se Vlada drži za slamku, dok bezvoljna opozicija ne stvara prejake valove, kako bi slamka što duže plutala u kaljuži društvenih problema.Hrvatskom danas caruju strah, bijeda i licemjerje, u kojem se svatko boji za sebe i ujedno ga nije briga ni za koga drugoga, iako po principu spojenih posuda svi zajedno tonemo u bunar ekonomske sirotinje. Iz njega će se, sasvim sigurno, izvući kible političkog i društvenog bijesa, ulicama neće vladati samo traktori, dok hrvatska politika, posebno onaj njezin dio što ga je pregazilo vrijeme, neće znati što da radi. Ministri u hrvatskoj Vladi danas ne znaju što im je činiti s poljoprivredom, energetikom, vojskom, tajnim službama, razvojem, socijalom, mirovinskim sustavom, industrijom, javnim poduzećima i brodogradnjom, a umjesto njih nema tko da odlučuje. Njihove aktivnosti su neprekidni sastanci s PR-stručnjacima, prodaja magle, održavanje balansa, unutarstranačke političke igre i davanje lažnih obećanja. Ponekad, zbog zabave, kao Božidar Pankretić, pokušaju svoje trulo jaje prodati kojem drugom ministru pa se onda «koalicija» trese, ali od smijeha izazvanim jadnim vicem. Vizije i ideja nema na sceni, barem ne na onom njezinom djelu gdje se donose odluke.Posvemašnji čemer tzv. hrvatskog političkog života pokušavaju razvedriti članovi stalne ekipe za pričanje šala i glancanje bolje prošlosti. Primjerice, bivši predsjednik Stipe Mesić aktivniji je nego ikada. Uz kolumnistički rad u jednom dnevnom listu koji je prozvao smećem, Mesić, čitamo u drugom tjedniku, razrađuje svoju obavještajnu mrežu. U mreži novinara-kolumniste Mesića raznorodna je ekipa sadašnjih Josipovićevih savjetnika, političara, privrednika i šefova raznih institucija. Nema ih mnogo – ali, navodno, vole pričati s Mesićem i dojavljivati mu tajne, koje inače izlaze po novinama.Zanimljiv će biti Mesićev pokušaj da postane novinar u tako poznim godinama. (Što li će na to reći uhljebničari iz Hrvatskog novinarskog društva, tek ćemo vidjeti.) O čemu li će on pisati, i hoće li to biti vikend-kolumna, možda pod egidom «Zrnca za razgovor uz kavu», kakvu je nekada tiskao tjednik Vikend? Ili će se raditi o ozbiljnom dnevnopolitičkom štivu, uobličenim «plahtama» analitike dostojne nekadašnjeg Vjesnika, prije negoli je taj list postao dvorski bilten HDZ-ove Vlade?Mesiću je na izbor i pisanje još jednih memoara. Deset godina predsjedničkog posla možda krije poneku zanimljivost, iako je posve neočekivano da nije pootvarao sve sefove na Pantovčaku. Sljedeći trendove našeg dnevnog novinarstva, Mesićevi memoari trebali bi započeti barem 1945, ako već ne 1941. Teme o Titu i Paveliću, NDH i FNRJ, spadaju, trenutačno, u najrazvikaniju robu koju nudi metropolsko dnevno novinstvo. Razlozi za toliki bijeg od stvarnosti nisu pak u domeni novinske analitike.Mesićeva «obavještajna» mreža, koja je upravo razotkrivena, pomalo podsjeća na priču o Sanaderovom alternativnom načinu vladanja, kojim je, kako kaže Vladimir Šeks, pokušao vladati HDZ-om i državom. Sanader je nazivao ministre, dok Mesić naziva stranačke šefove i utjecajne direktore. Stvar je podjednako neozbiljna, jer obojica su bivši lideri, bez obzira na to kako im najbliži tepali o tome. Možda da naprave udrugu bivših u kojoj će im se, ako ne prije, a onda poslije izbora, priključiti i Šeks, zajedno s društvom iz kuta.Prije bi se moglo reći da je Mesić uhvaćen u «mrežu», kako bi se njegova popularnost još malo oplodila s prihodovne strane. Za friškog umirovljenika, svaki dodatak mirovini je dobar, iako bivši predsjednik ne mora strepiti zbog poskupljenja grijanja u novoj rezidenciji.Od Mesića bi mogla nešto naučiti aktivna, živuća opozicija, koja nema svoju «mrežu» u vlasti, iako bi se očekivalo da je ima. Kukuriku koalicija priprema se, uz rijetke iznimke, za izbore kao da će se održati 2022., a ne 2011. godine. Lider SDP-a Zoran Milanović u javnosti istupa kao odvjetnik (braneći Obersnela i druge istaknute članove), umjesto kao tužitelj loše vlasti i čovjek s idejama u vezi s bliskom budućnošću. Radimir Čačić okupiran je vlastitom nevoljom, dok Nino Jakovčić prerano najavljuje izbore pa ga onda demantiraju drugi članovi Kukuriku zajednice.O Vladi u sjeni – koja bi bila dobar alat za razmontiravanje HDZ-ovih iluzionista – ozbiljnije se ne razmišlja ni godinu dana pred izbore. Takva bi neozbiljnost skupo mogla stajati opoziciju i njezine vođe, koji na razini osobnih karijera ne bi preživjeli još jedan izborni neuspjeh. U tom smislu, neka se ugledaju na mrežnog igrača Mesića, koji igra iako je službeno objesio kopačke o klin.