Svakome svoj rad i svoj poluotok...

Bez obzira na veličinu, Italiju i Istru možemo slobodno definirati na jednak način, jer se radi o dva poluotoka. Oba su dobrim dijelom okružena morem, a za kontinent su prilijepljena tek jednom stranom. Talijanski poluotok sliči čizmi, istarski prevrnuti trokut podsjeća na nešto otmjenije i skrivenije, a oba su dio velikog mediteranskog sustava.Dok sam kao srednjoškolac učio geografiju, s nevjericom i odbojnošću gledao sam kvrgavi oblik Balkanskog poluotoka, koji se kao nezgodna i neukusna izraslina odvajao od ostatka kontinenta; krajnji dio toga geografskog pojma, grčki Peloponez, sličio mi je na upaljeni korijen nekog starog zuba prastarog diva. Balkan je objektivno nešto ružniji poluotok, no nalazi se pored nas Istrana i naš je susjed, on je naša istočna zbilja, dok je Apeninski poluotok početak zapada. Mi smo poluotok koji se na istoku spaja s Balkanskim poluotokom i na zapadu s Apeninskim: s obzirom da dobrim dijelom pripadamo moru, teško je odrediti jesmo li onom jedinom stranom prilijepljenom za kontinent dio Balkana ili dio Apenina.Istra je najveći hrvatski poluotok i kao takav sudbinski je vezan za maticu zemlju. Ali, što s njom? Jer, i nju valja negdje svrstati i smjestiti: na Balkan ili na Zapad?Negdje sam pročitao da je Istra poluotok između Balkana i Mediterana, a negdje drugdje pak da crta razgraničenja između Zapada i Istoka starog europskog kontinenta prolazi Dragonjom odnosno granicom između Slovenije i Hrvatske, koja se opet nalazi u Istri. Mislim da ne bi trebalo brkati politiku i geografiju, naročito u naše vrijeme, kad je politika spojila nemoguće, primjerice Sloveniju s Bugarskom i Rumunjskom - tri države koje su dio Europske unije, a mi to još nismo. Europa je poravnala brda i doline, osušila nekoliko rijeka, zaobišla otoke i dva, tri mora, da bi na kraju Istok spojila sa Zapadom na jedan osebujan način koji malo tko shvaća. U biti, europeizacija Balkana i balkanizacija Zapada pripadaju jednoj te istoj zbilji. Na kraju, živio ti u Trstu, Ljubljani ili Zagrebu, živio ti u Milanu ili Sofiji - isto ti se piše. Uostalom, kad je svojevremeno predsjednik talijanske vlade Silvio Berlusconi najavio otpuštanje novinara Enza Biagija i Michelea Santora te komičara i voditelja Danielea Luttazzija zbog njihove političke nepodobnosti i agresivnosti, učinio je to prilikom boravka u glavnom gradu Bugarske. Sve je to poprilično komično jer u talijanskom jeziku kad moraš nekome predočiti i slikovito objasniti suštinu političkog sistema gdje se podignute ruke ne zbrajaju već režu sjekirom, koristiš kratki naziv «e' un sistema bulgaro» (radi se o bugarskom sistemu).Dakle, živjeti na poluotoku ne predstavlja neku naročitu prednost, događaji u globalnom selu prolaze preko poluotoka lakoćom bure i ostalih zapadnih i istočnih vjetrova.Žitelji poluotoka, bili oni Talijani ili Hrvati, slični su zbog jedne osobine: s obzirom da uvijek mogu računati na tišinu i diskretnost mora, oni sve nevolje i nedaće svaljuju na kontinent. U teškoj talijanskoj povijesti dvadesetog stoljeća krivica za sve talijanske nedaće redovito je svaljivana na Beč, Berlin ili pak Beograd. Istrani redovito sve prebacuju na Zagreb, Beograd, Ljubljanu itd., itd…Na mediteranskim poluotocima i novinarstvo boluje od iste bolesti, s obzirom da je javnost na jednak način obmanuta. U Italiji su novinari već dugi niz godina svojevrsni istražni suci, a često i vatreni političari sukobljenih strana; pisanje je dio borbe pa nije dovoljno stvari vidjeti i opipati, moraš ih interpretirati, tumačiti: bitna je partizanska uniforma, a ne vještina opažanja. Novinarstvo doživljava proces brzoplete balkanizacije, jer je sve bliže fazi prelaska s pera na šaku, po onima starim partizanskim: «Knjige pod klupe, puške u ruke. Živio Tito. Trst je naš».Politika i kapital uvukli su se u vlasničku strukturu novinskih i medijskih kuća poput raka i tu nema spasa. Vremena za izučavanje novinarskog zanata više nema, novinarska populacija sve je mlađa, osim na uskom vrhu gdje nekoliko mumija ili svetih krava zarađuje milijune u službi određenog i prepoznatljivog gazde. Sudbina novinara i sudbina javnosti u globalu je jednaka: sve se manje opaža, a sve više sluša. To se događa jer je došlo do poremećaja u tzv. diobi rada pa se svatko svačime bavi.Jedna židovska priča govori o slastičaru koji je prodavao sladoled na uglu zapuštene ulice. Stajao je danima iza malog i skromnog vozića praznih džepova. Jednog dana prođe pokraj njega otmjeni gospodin i prepoznaje davnog školskog druga. Grle se i ljube: gospodin gordo priča kako je poslovno dogurao do direktora najveće banke, a slastičar se jada da ne može sladoleda prodat'.Gospodin ga tužno sluša i potom odluči: «Nema ti u ovoj ulici sreće, tamna je i pusta; dogurat ćeš voz do ulice ispred banke u najprometniji dio grada i sve će se popraviti».Stvarno, nakon godinu dana slastičar kupi novi i veći voz, bijelu i skupu uniformu i radosno privređuje pokraj moćne banke.Jednog dana stane pred voz klošar, prljav i gladan. Pogleda slastičara i prepoznaje starog školskog druga. Rukuju se i razmjenjuju priče iz djetinjstva, a pred rastanak siromah mu dobaci: «Molim te da mi u znak starog prijateljstva posudiš nešto novca. Vratit ću ti čim se kolo sreće okrene».Slastičar ga pogleda i dobaci: «Vrlo bih rado udovoljio tvojoj molbi, ali nažalost vezan sam časnim dogovorom s bankom: oni su obećali da neće prodavati sladoled, a ja pak da neću posuđivati novac». Priča obiluje porukama, među kojima je i ona da se poslovi ne smiju brkati i križati - sudac je sudac, novinar je novinar, a slastičar je slastičar. No, na kraju priče stoji i gorki zaključak - uvijek i svugdje najlakše je izigrati siromahe.