Plati pa brusi

Dragi prijatelji, sjedim u stanu i gledam snijeg. Mrzlo je do bola. Gdje mi je bila pamet i poklonjena četvorka iz zemljopisa kad sam za Koreju mislio da je tropska ili barem suptropska (subtropska?, blago meni i mojim studentima!) zemlja! Već sam bio vidio sebe u kolonijalnoj zaobljenoj raskoši kako koračam nekim blatnjavim ulicama u kaki-odijelcu s plutenim šeširom i bambusovim štapićem pod rukom i radim gluposti koje su Europljani stoljećima radili da bi ostali bogati i ogavni.

Ali ništa od toga: samo tehnologija, ljudi rade svoje, snijeg i normalan dan. Preda mnom u zdjelici narezane kockice lubenice. Snijeg i lubenica? Da, živimo u svijetu u kome se sve jede cijele godine, svojevrsni nutricionistički protuprirodni blud. Ne, nisam spavao s tom lubenicom, makar i toga ima, ali sam se nadao reminiscenciji dugog toplog ljeta.

Dugo toplo ljeto... Kao u prvom erotskom filmu što sam ga gledao u hotelu na Plitvičkim jezerima kao desetogodišnjak, provukavši se kriomice u hotelsko kino: "Laura, sjenke jednog ljeta" zvao se film, sjećam se ko danas, a u njemu je neki slijepi kipar rukama uzimao mjere modelima... Možda.

Tada nisam znao da je film uradak čuvenog umjetničkog fotografa i redatelja Davida Hamiltona iz 1979. i da se smatra vrhuncem erotske filmske povijesti. Ja sam tada većinom gledao u neke sise, valjda? No, očito je da me gledanje takvih stvari u nevinoj dobi oštetilo zauvijek i da bi oštre zabrane tu trebale uvesti nekog reda tako da se ljudi posvete više služenju i šutnji, a manje brbljanju i ljubovanju! Jel jasno!

Naravno, šalim se, sretan što sam bio dio naraštaja koji je odrastao u slobodi i od indoktrinacije (uključivši komunističku, katoličku i neoliberalnu) i od sustezanja. Kamo sreće da nam se nije dogodio novi postreganovski puritanizam s kolektivnim potiskivanjem erotskih energija koje se onda prelivaju u čistu agresiju i nasilje, kako digitalizirano tako i ono krvavo, u nekoj zemlji trećeg svijeta, na ulici, u obitelji...

Danas se sve prodaje i kupuje, samo se mir ne može kupiti. Moraš ga ostvariti. Tjelesnim, intelektualnim i duhovnim praksama. Tako postupa novozelandska djevica koja je ovih dana prodala nevinost preko interneta najboljem ponuđaču za 30-ak tisuća dolara po sistemu: plati pa brusi. Ona aktivira tijelo u najstarijem i najzdravijem sportu homo sapiensa i to da bi se, prema vlastitim riječima, obrazovala tj. platila školarine, a duhovnost... Pa tu je...

Neoliberalna sloboda u potpunom robovanju, autonomija pojedinca sapeta cijenom koju plaća za zdravlje, obrazovanje, mladost, čak i ljubav. Razumijem je. Ne treba fingirati čednost u vezi s prodajom i rasprodajom tijela i života. Ona je barem čedno čekala i prodat će taj himen za obrazovanje, obično ga se proda za lažno ili supijano "volim te". Tko je pametniji? Novozelanđanka, to je jasno. Drugo su gluposti i nerealna očekivanja moralizatora.

Sve se plaća na ovaj ili onaj način. Kao što sam ja skupo platio svoju zimsku lubenicu. Bilo bi bolje da sam s njom spavao ko kakav pubescentni seoski čobančić u polju lubenica nego što sam je rasjekao i sad preda mnom stoji blijeda i neukusna. Bila je nespremna za zimske zube. Ujedno, probada me krivnja... Sve je to neprirodno, protuprirodno, ritmovi su narušeni.

Vizualiziram promrzlog Bangladešanina kako s fenom u ruci i vunenom krpicom pokušava potaknuti korejsku lubenicu da se zacrveni iznutra. Onda dolazi neki Korejac u bijeloj kuti i ubrizgava u nju dugom iglom otopinu fruktoze, japanski elektromagneti koji lubenicu potiču na rast (to postoji!!) nažalost otjerat će Bangladešanina kad-tad na onkologiju, tj. neće jer si on to neće nikad moći priuštiti.

Eto, takvim se mračnim polufetišističkim pričama tješim dok gledam u tu lubenicu. Umjesto da proučim kako radi običan suvremeni plastenik. Nema sjenki ljeta u mojoj kapitalističkoj lubenici, nema slatkoće ni soka, ima samo naprečac izgubljene nevinosti. No, kad je već tako, valja to i naplatiti.