Sai Baba iz našeg sokaka

Liberalni menadžer Hrvoje Vojković ovog je tjedna nacionalni neprijatelj broj 1. Njegov odlazak iz HSLS-a, najminornije stranke vladajuće koalicije, te najava smjene s vodećeg mjesta u državnoj tvrtki Croatia osiguranje, popraćeni su medijskom pripremom koja vrijeđa zdrav razum.U tjedan dana Vojković je od menadžera godine, superuspješnog državnog poduzetnika i lidera hrvatske liberalne scene, postao potapač brodova, muljator s državnim novcem i bespravni graditelj raskošnih ruralnih apartmana. Iako je prošlog tjedna dobio regionalnu nagradu kao menadžer godine (na istom mjestu, u Tuzli, gdje i premijerka Kosor), te pohvale šefa nadzornog odbora svoje tvrtke, micanje s funkcije direktora gotova je stvar, iako su rezultati rada posve isti.Vojković je trenutno najvruća moguća tema o kojoj se sve može napisati. Novinari koji prate premijerku, prate i Vojkovića. Njegovi navodni zločini danas su toliki da o njima gotovo nema ni smisla raspravljati. Uz državu, izdao je i stranku, bez obzira što je u prosincu, prije dva mjeseca, izabran za njezina potpredsjednika. Ukratko, on je "Hitler iz našeg sokaka", čisto društveno zlo, i jasno je da više ne spada u stranačko-državnu nomenklaturu, koju treba štititi, medijski popularizirati i kovati u zlatne kune sa žutom lentom.Slučaj Hrvoja Vojkovića ujedno je sjajan primjer hrvatske javne histerije i licemjerja. Očito je kako ga danas cipelare oni koji su mu do jučer čistili cipele. Za posredovanje u zapošljavanju prijatelja optužuju ga oni kojima je zapošljavao bračne partnere, dok mu vjersku isključivost spočitavaju hadezeovci sa stažom u komunističkoj partiji.Izlete na Himalaju i navodno štovanje Sai Babe – bjelosvjetski poznatog mistika i prevaranta iz indijskog Bangalorea – ne mogu mu oprostiti političari što nisu stigli dalje od stočnog sajma u Gudovcu. Svi kojima je Vojković smetao, danas su se uprli da ga sruše, iako su pametniji među njima to mogli načiniti s mnogo manje rafalne paljbe.Sada se doima kao da je Vojković mnogo veći problem od Ive Sanadera, Damira Polančeca, Berislava Rončevića, Branka Vukelića te desetaka pohvatanih menadžera Podravke, direktora HAC-a i HŽ-a, da o drugim uglednim državnim firmama ne govorimo. Mnogo se manje pisalo o milijunima iz tih tvrtki, nego o sjednicama HSLS-a, iako je posve jasno da cijela ta stranka, s Vojkovićem ili bez njega, ne može ugroziti opstanak vladajućeg HDZ-a i njegovih Pepeljuga-stranaka.Ali, također je razvidno da javnost treba pomisliti da su svi oni lopovi. Kad već ideja podjele odgovornosti vlasti i oporbe nije prošla - iako premijerka još uvijek zaziva savjetnike iz opozicijskih redova - tada jako dobro prolazi marketinška zamisao da nije samo HDZ generator korupcije u Hrvatskoj. Stoga se proizvode optužbe protiv uglednika iz SDP-a, na red je došao sluganski HSLS, a mogao bi i IDS. Svi su krivi, glasi poruka Agitpropa s Trga žrtava fašizma, jer tek ako podijelimo krivicu, imamo šanse preživjeti na političkoj sceni.Ušminkani Vojković sjajan je dio tog mozaika bezopasnih protivnika. Javnost ga ili ne poznaje, ili ne voli, baš kao što malo tko voli bogate, razmetne i umišljene likove koji su sve to postali zbog stranačke stege. O Vojkoviću se posljednih godina pisalo kao o junaku sapunica, pratio se njegov razvod, bitka sa ženom za stanove i zemlju na moru.Žute stranice pratile su njegove pratilje, vrijedne studentice u kojima menadžer u najboljim godinama nalazi utjehu koje nema ni na Himalaji, ni kod Sai Babe. Takav Vojković danas nema nikakvog ugleda u javnosti, nitko se neće ozbiljno zapitati – što je sve zgriješio u Croatia osiguranju i jesu li možda, uz njega, odgovorni drugi članovi uprave ili nadzornih odbora što su sve to nadzirali u ime države.Posrnuli liberalni menadžer kvalitetna je, mekana lopta za međustranačke utakmice i javno izvođenje penala pravnoj državi. U utakmici Kosor - Kosor, odnosno HDZ - HSLS, poslužio je toj svrsi i rezultat je ostao izjednačen. Kosorovi idu dalje, Vojković ide među ostale političke krpenjače, dok će se nove lopte potražiti u ostalim strankama.Navodna prijetnja da će se objaviti donacije predsjedničkoj kampanji Jadranke Kosor iz 2005. danas je prazna puška. Ne zato što bi javnost smatrala da je u redu da državna tvrtka sufinancira HDZ, nego zato što je onaj tko je to prije dva tjedna mogao reći s pozicije koja jamči kakvu-takvu vjerodostojnost, danas posve bez nje.Izuzmu li se providne medijske igre oko pretvaranja Hrvoja Vojkovića u sotonu, treba primijetiti da u njegovom svrgavanju ima određene logike. Ne samo da nitko nije pretplaćen na unosne poslove u državnim tvrtkama (na čelu Croatia osiguranja već je deset godina), nego je i samo njegovo imenovanje bilo izazov zdravom razumu, baš poput recentne najave razrješenja.Vojković je na to mjesto došao po stranačkom ključu, kao član Budišina HSLS-a, te se na njemu, jednostavno, dobro snašao. Poslovni rezultati nisu bili bitni kao stranačka poslušnost i žongliranje u različitim koalicijama. Ako je davao donacije strankama, dobro ih je izračunao i dugo opstao na funkciji. Na osobnoj razini, poslije deset godina rada za državu, ostaje bogataš, što se sve već izračunali neovisni listovi, pa nema potrebe za ponavljanjem.Politika koja je Vojkovića stvorila, da bi joj prilježno služio, sada će ga uništiti. No, ne zalijepi li mu se USKOK u aferi potonule lađe, u miru će se, sa stečenim kapitalom iz državne kase, baviti organskom poljoprivredom i izučavanjem stvara li Sai Baba doista zlatne lance iz prašine. Njemu za zlatni lanac oko vrata nije trebao Sai Baba, dovoljan je bio Dražen Budiša. Smiješno je da ga sada politika, čija je važna sastavnica bio do prekjučer, proglašava opsjenarom kad su posve jednaki.