Automobili kao grijalice

Nakon nekoliko dana provedenih u lutanju sjevernom Italijom našao sam se popodne prilikom povratka iz Torina ukopan u dugoj koloni automobila na milanskoj zaobilaznici. Auto iznenada stane i nema kud - ispred i iza nepregledan niz automobila, kamiona, autobusa svih mogućih marki: Fiat, Audi, BMW, Mercedes, Toyota, Honda, Seat, Škoda…Mislim, dugo mi se to nije dogodilo, valja se uvaliti u toplinu automobila i čekati kao svi drugi, normalno bez nervoze i bez neprestanog buljenja u sat. Zato sam pogledom pozdravio sve susjedne vozače, nakratko otvorio prozor automobila i duboko udahnuo zagađeni zrak velegrada, čiji se miris lijepi na sve umjetne stvari umjetnog svijeta grada, koje nemaju vlastiti miris: od neonskih lampi do plastičnih reklamnih panoa, lima automobila, cementa nebodera i željeza ograda. Kolona se kreće gotovo neprimjetno, svako toliko stisneš papučicu gasa i prevališ deset, dvadeset metara, sunce zalazi i još malo pa će noć.Sad kad imam vremena, kad mogu na miru pogledati panoramu uz autocestu, koja inače klizi nošena brzinom, primjećujem nazive poznatih prehrambenih kuća, prepoznatljivih boje i oblika slova, koji odskaču od sivila proizvodnih hala. Zanimljivo, poznate tvornice keksa, panetonea, čokolada i ostalih slatkih grijehova izgradile su svoje proizvodne hale u predgrađima velegrada. Dok u promidžbenim spotovima na televiziji prikazuju da se proizvodnja odvija negdje u Alpama, u dodiru s pravim kravama i travom, u starim mlinovima među radišnim i veselim seljacima, sve se u zbilji zbiva u tom smradu i sivilu. Gle čuda, velike multinacionalne kompanije ne čine ništa da bi prikrile prijevaru, laž - naprotiv, nazivi tvornica dižu se gordo iznad oblaka koji se stvara iz automobilskih auspuha.Ukopan sam u koloni na autoputu između Torina i Milana, u srcu jednog od europskih proizvodnih čvorova, s izuzetno jakom koncentracijom znanja, iskustva, rada i kapitala, a ipak je paraliza sustava neizbježna - dva puta dnevno, poput starca koji je na samrti, srce stane, živci popuste.Gledam oko sebe i ne primjećujem ni trunke nervoze, svi čekaju mirno i spokojno, svi su debelo cijepljeni od živciranja, to je dio njihovog dnevnog rituala. Na jednoj web-stranici pročitao sam dirljivo svjedočanstvo jednog nepoznatog Milaneza: «Često razmišljam koliko sati provodim sam u autu prilikom odlaska i dolaska s posla. Mislim na put koji prevaljujem noću i danju, blokiran u nestvarnom prometnom kaosu na cestama s tri trake, pokraj mnoštva osoba, od kojih je svaka - poput mene - uvučena u sebe i u limenoj kućici. Ipak, naučio sam ne osjetiti svo to vrijeme kao beskorisno i izgubljeno, jer dok smo izgubljeni u masi, naše misli nude nam privatni kutak».Ljudi svakodnevno potroše dva do tri sata za odlazak i isto toliko za povratak s radnog mjesta. Ako izračunamo da radno vrijeme traje osam sati te da isto toliko čovjeku treba za spavanje, onda sami zaključite koliko ostane vremena za obitelj, za odmor, provod, normalni život.Osobno obožavam gradski život, držim da je to prirodno stanje čovjeka u suvremenoj civilizaciji, i dok čekam u koloni hranim se potrebnom dozom empirije ne bih li razumno zaključio o suštini našeg vremena. Prometni kolaps velegrada najvidniji je znak krize sistema, krize proizvodnog i potrošačkog sustava. Komičar Beppe Grillo veli da tvrtka Fiat proizvodi grijalice po tehnologiji iz devetnaestog stoljeća, a nikako automobile, odnosno sredstva za brže prometovanje. Automobili griju vozače i zagađuju okoliš, a razlog zbog kojeg se proizvode postaje apsurd; što će ti auto u gradu, odnosno na gradskim ulicama koje ih ne mogu više progutati. Automobilska industrija je u krizi, prvi čovjek Fiatovog menadžmenta Sergio Marchionne najavljuje novi val otpuštanja, odlučio je čak prekinuti na određeno vrijeme proizvodnju u svim pogonima. Fiat je u krizi i opet će, po tko zna koji put, isisati novac talijanskih poreznika: primjerice, 1996. godine Fiat je od države dobio poklon od 2.340 milijardi tadašnjih lira, bespovratni novac ili kako kažu Talijani «soldi a fondo perduto». Unatoč tome, o toj se tvrtki i dalje govori kao o privatnom poduzeću!Čekam u koloni i slijedim tok kamiona, dugog vala ogromnih vozila koja prevoze sve i svašta; prometne su tablice svih boja i veličina, iz Češke, Poljske, Rumunjske, Bugarske, Slovenije, Hrvatske, Mađarske, Srbije, Makedonije. Cijela nova Europa, dio one koja se već učlanila i ostatak koji čeka na učlanjenje dolazi u Padsku nizinu, u velegradove i proizvodne čvorove između Milana i Torina da bi kupili te se vratili doma i preprodali. Nova Europa se gura i gužva u tom šesnaestercu, jer zna da joj nema druge: može samo preprodati, jer je globalizacija isisala sve nacionalne proizvodne potencijale. Zato smo svi mi pripadnici kolonija novog carstva…Prolaze minute, već se približava prvi sat čekanja, a kolona i je dalje spora, svakih nekoliko minuta učiniš pedeset, sto metara i onda staneš. S obzirom da se radi o svakodnevici, nitko ne obraća pažnju na taj ritual, tek na radiju slušaš da je promet otežan u svim pravcima prema srcu velegrada. Evo, prolazim pored izlaza prema mjestima Sesto San Giovanni i Cinisello Balsamo i sjetih se školskog druga iz Rovinja, koji je godinama živio u tom dijelu, u gradiću pored Milana koji je jednog dana nestao u cementu novih stambenih kvartova i proizvodnih pogona.Spustila se noć i odjednom se kolona počinje kretati sve brže i brže: dvadeset, trideset, pedeset kilometara na sat, dugi niz svjetala automobila, poput rijeke koja teče u smjeru sjeveroistoka. Negdje u noći južnije teče rijeka Po u istom smjeru. Kako se primiče moru i obali, raste i širi se. Naprotiv, rijeka automobila što se više udaljava od velegrada gubi konzistentnost, postaje sve rjeđa, a nakon Venecije i prema Trstu do mora postat će beznačajna crta, prazna i mračna.