Plastificirana nakaza

Neki dan sam gledala jednu jako ružnu reportažu. Zločestu i zlonamjernu. Objekt izrugivanja mladog ambicioznog novinara novog kova (moraju li sve te celeb emisije biti toliko zle?) osoba je s kojom nemam ni jednu jedinu dodirnu točku, osim što obje imamo dvije ruke, dvije noge i glavu. A i to kod nas dvije izgleda drastično drugačije (šmrc, bar za noge). Riječ je o Nini Morić. Dakle, nemam nikakvog posebnog sentimenta za gospođu, ne znam je, nit ću se družit s njom po skupim hoštaplerskim ljetovalištima (k'o da bih se ikad usudila skinut pored nje!), ali taj silni medijski hejt usmjeren protiv nje mi već stvarno ide na sise. Ok, štima. Nina se sirota žena unakazila. Činjenica. Ona to sigurno zna, ne moramo joj i mi govorit. Ili je, pak, sama sebi lijepa – super, još bolje za nju. Ali čemu, ČEMU to uporno licemjerno zgražanje?"Fuj, pogledaj te silikone koji plutaju licem, isprazna plastificirana grdoba, čudovišna ocvala sponzoruša.. ", sve to gutamo zadnjih godinu-dvije kad je riječ o Morićki, a ovo što sam čula u toj reportaži, kao i pročitala u nekim člancima, već je sasvim jasan govor mržnje. Ok, naslađivali se jesmo, iskomentirali, al već mi se riga od medijskih, javnih izdrkavanja na tu temu. Pa sami smo je stvorili! Ninu i sve te druge nesigurne djevojčice koje se pumpaju, reckaju, gnječe i stavljaju u kalup. Samo što ova nije znala stat kad je nama bila taman. Da je mrknula tri, a ne osam (bubam), operacija, bila bi nam jeeeebena, muškarci bi masturbirali, ženama bi bila božanstvo, vodila bi neki od hrvatskih prestižnih celebrity showova i bila zaštitno tijelo fensi pomada i krpica za dokone bogatašice, tzv. džipuše. Ovako je nevoljeni monstrum, prećerala je i kažnjavat ćemo je do smrti.Živimo u vremenu i na prostoru koji je izrazito strog prema ženi. Pogotovo javnim ženama. Mjeri im se svaki gram sala, komentira celulit ispod suknje, olajava podbradak i namreškani dekolte. Barbari buljimo u tanjur i brojimo svaku Torticu, dok Duško može tamanit što hoće. Bore su u medijima postale naprosto nepristojne. Istrijebili smo ih, kao krumpirovu zlaticu. Ne sjećam se kad sam u nekom od naših časopisa vidjela fotografiju zrele žene koja nije Photoshopom izmasakrirana do neprepoznatljivosti. Frka od rata? Od gladi? Od nuklearne katastrofe? Pih! Naše društvo bazirano je na paničnom strahu od starenja i ružnoče. Kod estetskih kriterija pravila su jasna i neumoljiva, strašno jednostavna – što veće i razmaknutije oči, visoke jagodične kosti, mali barbikast nosić, debele nateknute usnice, sise četvorka, nataknute najbolje na suha rebra. Svi domovinski sex simboli otkad je domovine imaju sve ili skoro sve od navedenog (prirodno il, što bi se danas reklo, medicinski potpomognuto) – Pišek, Sopek, Sevka, Simona, Grdić, Maras, sve cro manekenke, veliki broj voditeljica.. a mi ostale? Nema druge nego pokušat zamazat oči nekako. Nema tu puno manevarskog prostora, koordinate su zadane. Konfekcija je na cijeni, ljepota je standardizirana. Plastične operacije, injekcije, kolageni, hijaluronske kiseline, umjetne sise, brade, rebra, guza.. to polako postaje ko rješavanje karijesa, kurjih očiju ili starih umetaka za kosu. Reži, skrati, produži, iscijedi, cut and paste. Tvornica prebacivanja mesa, sala i kostiju prema intimnom dizajnu i arhitektonskom nacrtu potrošača. Lako se tu zaigrat, zabrojat se u korporalnom šopingu pa previše ispeglat uz karticu i vlastitu facu. To se Nini dogodilo. Jer cijeli sustav baš i potiče ovakve tragične "beauty victims". Sjećam se svog prvog posjeta dermatologici, imala sam 24 godine. Trebao mi je stručni savjet u vezi problematičnog tena, relikvije puberteta i posljedice radioaktivne hrane koju unosim u nejako tijelo. Ništa dramatično, neka anti-prištić kremica, dvije-tri upute o higijeni, ukor zbog maščoba koje trpam u sebe, to je sve po što sam došla i platila. Kadli mi cijenjena doktorica krene vadit mast i to ne onu koju sam mislila. "A što ste mislili s ovim boricama, tu oko očiju?", pita zabrinuto. "A... boricama? To mi je od smijanja.. Šta, puno ih je?", malo mi je neugodno. "Već su vam dosta izražene. Vidite tu sa strane?", pokazuje mi nesmiljeno vlastiti odraz u ogledalu. "Ja bih to odmah počela tretirati". "Kupila sam baš nedavno kremu za oči", ponosim se svojom novom akvizicijom u području vlastite njegovanosti. Baš sam frajla."Krema, to vam je ništa, pogotovo u vašem poslu. Kamera sve lovi, morate paziti na to. Toplo vam preporučujem botox. Mala injekcija, ništa ne boli, to vam je novi hit danas, svi to rade". Eto na. Sve je to danas dio ponude. U Americi su Botox-in lokali standardni dio shopping centara, injekciju dobiješ valjda uz broj u garderobi. Za svaku kupnju iznad 10 dolara. Ali.. hej! 24 godine! Pa šta ćemo osnovnoškolkama uskoro radit liposukciju? Bebama zatezat kožu? Šta se već odmah nakon diplome moram počet borit protiv vlastite starosti?Prošlo je 6 godina. I dalje imam fujave, ružne, zanemarene bore smijačice. Još su gore. Kod one tete doktorice me sram ići. Pazite, ne kažem da sam sad Anka Partizanka na prvoj liniji fronte protiv takvih zezalica. Možda i ja pokleknem za koju godinu, nisam neki new age fundamentalist. Al imam taj neki unutarnji otpor protiv unifikacije. Plastika, botoxi i ostala veselja nisu mi moralno problematični, već estetski. Za deset godina imat ćemo planet klonova – svi s istim nosevima, čubama.. dizajn by Prada, Coco Chanel ili H&M za siromašnije. Autentičnost je prezrena i ismijana. Kad gledam neke od naših estradistica iz profila, teško je pogodit koja je koja. Ko da ih je Gepetto radio. Meni je to bezveze. Al kužim da je to to što se danas smatra "lijepim", "potrebnim u njihovom poslu" i što im i vlastita doktorica toplo savjetuje. Nina Morić je bila samo kod krive doktorice. Previše puta. Princip je isti, sve su ostalo nijanse.