Od Srba su gori samo Muslimani

Cijeli tjedan ne stišava se javna rasprava oko nedavnih skandalozno rasističkih izjava najživopisnijeg hrvatskog gradonačelnika. Donedavno je tu laskavu titulu s ponosom nosio naš purger Bandić, al za Keruma je Milan tek starleta s pilećim prsima. Mnogi od vas gledali su tu prošlotjednu epohalnu epizodu Nedjeljom u 2, svi ostali traže snimke ili pregledavaju youtube u potrazi za urnebesnim isječcima u kojima kovrčavi Balkanopitek našoj najbrojnijoj etničkoj manjini poručuje nek znaju gdje im je mjesto. Valjda u Joker sapunu. Takav maloumni govor mržnje nije se dugo čuo u inače bedastoćama i šovinizmima punom hrvatskom eteru. Čini se da nitko nije previše iznenađen što gospon Željac Frizerac to misli, već što je bio tolko munjen da to javno kaže.Za razliku od ovog narodnog pajaca kojem je izlijevanje žuči i mržnja prema svemu što ne može strpat na Rumke policu već svojevrsni PR brending, sasvim drugačiji dojam ostavljaju mi "stvarni", obični ljudi oko nas, tragični heroji iskrivljene stvarnosti i morbidnih stavova, zarobljeni u vlastitom otrovu kojim su ih desetljećima futrali. Prije nekoliko dana sjela sam u fotelju televizijskog šminkeraja. Čekam svoj red, taman prije mene su ko za vraga došle sve plesačice Vesne Mimice. Još malo pa će nam brojeve izdavat, ko u bankama. Napokon me "preko reda" preuzima jedna od starijih šminkerica, draga teta koja me uvijek simpatizirala. Za mene ima spremljen poseban puder, kreč koji osim mene koriste još jedino Jelena Veljača i možda Mario Battifiaca. Ako mi stave onaj standardni, izgledam ko glava Mirne Berend na vratu Snjeguljice. Kad god dođem Nataši u ruke lijepo si ženski popričamo, prokomentiramo koju TV seriju, izmijenimo recepte... Ugodan small talk za vrijeme peglanja moje fasade.Ovog puta sve je nekako pošlo po zlu. "Vidla sam neki dan u reklami onu tvoju frendicu, glumicu, koja nam je bila na šminkanju za Briljanteen... Ines, ne? Šta je s njom?" - počinje neobavezni razgovor."Da, vidiš kak si je skužila! Upisala je dramsku akademiju u Beogradu, kod 'Braće Karić', super joj ide" - odgovaram. Teta Nataša na trenutak zaustavi kružne pokrete spužvicom po mom zgužvanom ranojutarnjem reljefu, a onda nastavi, samo malo nervoznije. "A tamo je? Ne razumijem kako može među tim Srbima!" - kaže ona tonom koji još nisam čula od uvijek nasmijane gospođe šminkerice. "Kako to misliš? Snašla se, unajmila je stan, ima ekipu..." - zbunila me skroz. "Vratit će se ona u suzama, kažem ti. Srbi su to, ne možemo mi s njima. To je zao narod."Šutim, u neprilici, ne znam kako da se postavim. Već dugo nisam sudjelovala u ovakvom razgovoru, ispala sam iz đira. "Od njih su gori samo Muslimani. Oni su još i prljavci. I kukavice." "Jao, Nataša, otkud sad ovo? Daj, nemoj da te još netko čuje.." - stišavam je i okrećem se u strahu da još imamo i publiku, neugodno mi je ko da sam pijanog dečka roditeljima dovela. Sva sreća, Mimice su već odlepršale."Ja sam ti tu jako zadrta, ništa ti se ja toga ne sramim, svi to znaju ovdje. Srbe mi ne dovodite, da znaš kako sam jednog autostopera ovo ljeto nasred autoputa izbacila kad mi je počeo s ekavicom. Kako ih nije sram, još nakon svega ovdje dolazit noge umakat?" - Nataša je već izobličena. "Ali, Nataša, daj, pa svršio je rat odavno.." - pokušavam je umiriti, izbjeći konflikt na bilo koji način, šta ću ja sad s njom između četki, ručnika i maskara... A opet, ne mogu samo odšutjet, zajebana situacija. "Ništa nije završilo. Meni je život završio kad su mi muža u Bosni ubili, majku im srpsku. I muslimansku isto. Svi su isti, krvoloci."Ups... Šah mat, znam da je rasprava završena. Jednostavno ne znam kuda dalje, što se ženi koja je izgubila muža u ratu može reći? Što je prikladno? Krenut tirade o individualnoj krivnji? O politici kontra narodu? Ma da... Sad ću ja to njoj intelektualizirat, baš je mene čekala. Instinktivno odustajem. Predajem borbu. Njoj je potrebna ta mržnja da bi mogla normalno živjeti, čini mi se. Ne iz osvete, nego kao alibi. Alibi da joj najbliži član obitelji nije poginuo uzalud, da je cijela ta tragedija imala nekog smisla. Da su se "dobri" borili protiv "zločestih". A meni se, iskreno rečeno, čini da je sve to bullshit. Da su ratovi općenito, a definitivno i ovaj naš balkanski selopalećki, svi zaredom najobičniji veliki lažnjaci. Da smo pali na foru, dobro smišljen scenarij šačice ratnih profitera koji su nas nahuškali, poklali i onda temeljito popljačkali. Da su i tada, kao i sada, "majstori" tih naših obogaljenih zemljica svi žderali i opijali se za istim stolom. Crtali po salvetama, dogovarali šverc kanale oružja, droge, duhana, humanitarne pomoći... Gomilali zajednički današnja poslovna carstva dok su pijuni cikavali u rovovima. A sad čim preživjeli i posramljeni zakukaju, odmah im podvaljuju Thompsone, krv, tlo, crkvu i domoljublje. To je smisao rata - prevara stoljeća, tragična, odvratna manipulacija.Nataši ta istina ne treba. Zato joj ništa i ne odgovaram, izvlačim se da žurim u studio i sama si razmazujem ruž po ustima, to sam valjda naučila u zadnjih sedam godina televizijskog cifranja. Možda sam se trebala pofajtat? Ne znam. Koliko god mi njen stav bio nakaradan i pogrešan, nekako imam suosjećanja prema toj ženi. Za razliku od Keruma. On je upravo onaj s druge strane pravog ratnog rova. Nadam se da ga nikad neću sresti u šminkeraju.