Eurozona podsjeća na bivšu Jugoslaviju

Stanje u eurozoni i situacija s eurom neodoljivo podsjeća na situaciju s dinarom u bivšoj Jugoslaviji, samo je što je bivša Jugoslavija bila politička unija, odnosno jedna država, a eurozona nije ni to, kaže prof. dr. Dragoljub Stojanov, redoviti profesor Ekonomskog fakulteta u Rijeci. Iz te ključne činjenice, kaže Stojanov, da «eurozona ne predstavlja zajednički politički prostor, proizlaze i sve ostale razlike tog područja, a to je da onda nema ni jedinstvenog ekonomskog prostora ni zajedničke ekonomske politike, a da se ne govori o zajedničkoj fiskalnoj politici i transferima.»

Ovaj drugi val krize, koji se manifestira kao kriza javnih financija, nastao je kao posljedica nepostojanja koordinirane fiskalne politike, a sam tzv. fond za spas eurozone formiran je naknadno, tek nakon što je kriza u Grčkoj već eskalirala, što govori o nepripremljenosti Europske unije za takve situacije. U bivšoj pak balkanskoj državi, kako opisuje Stojanov, mehanizmi za izjednačavanje stupnja razvoja republika i pokrajina bili su ugrađeni u sustav, no ta «uravnilovka», kao što je poznato, nije dobro završila.

- U Jugoslaviji su Slovenija, Hrvatska i razvijenije republike uplaćivale novac u takozvani fond za razvoj nedovoljno razvijenih republika, a takvima su se smatrale Kosovo, Makedonija, Bosna i Hercegovina, dok je Srbija po razvijenosti bila negdje u sredini. Područja koja su dobivala pomoć razvijala su se nešto brže nego što bi se razvijala da te pomoći nije bilo, no ove razvijenije republike počelo je mučiti zašto daju novac kada od toga nemaju nikakve koristi, niti više na bilo koji način taj novac mogu kontrolirati. Uz poznate druge tenzije, i taj ekonomski faktor, moment različitog stupnja razvijenosti pojedinih republika i pokrajina pridonio je raspadu bivše države, smatra Stojanov.

Inače, dodaje, kada se govori o teoriji optimalnog valutnog područja, treba znati da bez političkog konsenzusa, dakle, svojevrsne političke unije, ne može biti ni dogovora o preduvjetima za stabilnost. Prvo dakle mora postojati politička volja, a tek se na kraju kao kruna svega toga može uvesti zajednička valuta. U eurozoni se nažalost išlo obratno, i sada je «na euru» veliki broj zemalja s velikim razlikama u stupnju razvijenosti, kaže Stojanov.

Prema neoliberalnoj doktrini, na kojoj je ustrojena cijela eurozona, zajedničko je valutno područje moguće ustrojiti ako su zemlje na istom stupnju razvijenosti i imaju sličan stupanj proizvodnosti rada. No, čak ni prema toj paradigmi, koja je u startu dosta nezahtjevna, nisu uspjeli uspostaviti dovoljno čvrsta pravila, veli Stojanov. Dodaje da optimalnost valutnog područja podrazumijeva i punu pokretljivost faktora rada, što na primjeru eurozone znači da bi se ljudi iz krizom jače pogođenih zemalja, poput Grčke, Portugala i slično, ako su bez posla, sada trebali seliti na sjever Europe, što je totalno nerealno očekivati.

- Utopija je da će se ljudi u Europi tako ponašati. To nije realno očekivati ni na razini različitih krajeva Hrvatske, a kamoli Europe. Za razliku od toga, u SAD-u imamo političku uniju, mnogo mobilniji rad, jedan jezik, jednu dominantnu kulturu, i neosjetljivost za socijalna pitanja. U EU-u imamo niz zemalja s raznim razinama produktivnosti rada i stopama inflacije, pa de facto imamo toliko valuta koliko je članica eurozone, mada de iure imamo samo jednu valutu, ističe Stojanov. (Aneli DRAGOJEVIĆ MIJATOVIĆ/Novi list)