Prošli smo tjedan u Glasu Istre objavili priču o ukradenim računalima iz pulske udruge Institut. I kako rekosmo, bila bi to samo jedna kratka, uobičajena vijest koja bi vjerojatno ostala nezapažena da se ne radi o udruzi koja se između ostalog brine o ovisnicima i beskućnicima te da u ukradenom računalu nije ostao projekt vrijedan 1,5 milijuna kuna.

Tim je projektom udruga namjeravala otvoriti još dva, očito nasušno potrebna dnevna boravka koji bi pulskim, ali i onim porečkim beskućnicima osigurao kakav-takav pristojan život dostojan čovjeka. Onaj koji bi im omogućio bar jedan obrok dnevno i koji bi im dnevno osigurao toplu vodu za tuširanje i osnovnu higijenu. Nesretnim okolnostima, projekt je izgubljen zajedno s nadom mnogih kojima je trebao biti slamka spasa. Apelirala je stoga predsjednica udruge Varja Bastiančić na sve, pa čak i na lopova koji je ukrao računalo, da im ga vrati, ako ništa, a ono barem zbog projekta. Bez posljedica. Toliko im je važan. Ali ne zato jer su danonoćno radili na njemu i ne zato jer im se ne da ponovno pisati, nego što su rokovi za predaju pred vratima, a oni kojima je najpotrebnije, ni krivi ni dužni, ostali su bez mogućnosti boljeg života.

To je ono što je udruga željela napraviti, to je ono što rade otkako su osnovani, to je ono što pokazuje njihovu veličinu. Nisu od onih koji vrište iz svih medija i hvale se što su učinili za one od kojih, budimo realni, većina okreće glavu i prave se da ih ne vide. Da ne postoje. Nisu poput mnogih koji se prigodničarski naslikavaju u prilikama poput Božića kada se kao "moramo sjetiti i onih s ruba društva", ali ih nažalost jednako brzo i zaborave, gurnu ih negdje na marginu gdje i budu veći dio godine. No, godina ima 365 dana. A udruga Institut o tim ljudima gurnutima na rub društva brine čitavu godinu. I tako već šest za redom.

Čitam ovih dana na raznim portalima komentare ispod teksta o toj priči. Ne mogu reći da sam se iznenadila, naslušate se i načitate svega, ali komentari poput onih "sami su si krivi", ili "vraga će taj novac biti za beskućnike, to će oni staviti u svoj džep", izazvali su u meni tugu. Ili bijes. Ne mogu točno ocijeniti. Razumijem da je dojam većine građana ove zemlje da se samo krade gdje god se stigne, no u ovom su slučaju potpuno u krivu, promašili su skroz i udrugu i priču. Obrušiti se na udrugu koja brine o onima koji su državnim institucijama i političarima težak teret za koje bi valjda najviše voljeli da ni ne postoje, potpuno je promašen izraz mišljenja. K tome, udruga to radi bez državne, institucionalne pomoći, ili uz minorne iznose. Predano, skromno, čovječno. A oni koji bi trebali slijediti njihov primjer, posebno političari koje mi plaćamo, naš novac troše na šta-ja-znam što, nove automobile jer, eto, ovaj iz 2016. od 170.000 kuna više ne valja. Treba kupiti noviji, bolji, onaj od 300.000 kuna. Za svoj (ne)rad uredno iz proračuna dobivaju milijunske iznose. Zamislite što bi udruga Institut, ili bilo koja druga koju vode pošteni, veliki humanitarci i ljudi, napravila za takve novce. Gdje bi im bio kraj. Ali ne. Ostaje sve na tim istim pojedincima, građanima, da polako, samozatajno, skromno, s onim što imaju, grade bolje svijet. I nama, i drugima.

Godina ima 365 dana. Žalosno je da se tek u ovakvim ili sličnim situacijama poput krađe računala i iskrenog apela Varje, probude oni koji po opisu svog posla budni moraju biti stalno. Vidim evo, što je sjajno, mnogi od tih nude pomoć. I u kupnji novog računala i u pisanju novog projekta. Ali, godina ima 365 dana, imajte to na umu.  

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961