Pomalo neočekivano, u razdoblju svojevrsne medijske bonace koja je ovih dana zavladala bar kada su u pitanju najaktualnije teme vezane uz najveće hrvatsko brodogradilište, sindikati su odlučili malo zakuhati stvar! I to ne na uobičajenom frontu prema poslodavcima, već među sobom. Dva su se sindikata, Sindikat metalaca Hrvatske i Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije privremeno udružila i zajednički isprozivali onaj treći, Jadranski sindikat. Povod za prozivku navodno je nesnalaženje Jadranskog sindikata i njegovog čelnika Borisa Cerovca na sindikalnoj sceni i svojevrsna disharmonija koja se u zajedničkim sindikalnim aktivnostima osjeća i čuje još od prvo najavljenog, pa zatim i otkazanog štrajka u siječnju ove godine. Dio radnika, prisjetit ćete se toga, nije bio baš najsretniji takvom odlukom svojih sindikalnih čelnika te se odlučio pobuniti i samoorganizirati, te oštricu prosvjeda s početne neisplate plaća proširiti na nezadovoljstvo radom Uprave i najavljenim programom restrukturiranja i diversifikacije, ali i sindikatima. Na tom prosvjedu dogodila su se prva napuknuća na slici nekakvog sindikalnog zajedništva u Uljaniku jer se Cerovac, usprkos zajedničkoj odluci o odustajanju od štrajka koliko toliko priklonio i „pobunjenicima“ dok su predstavnici druga dva sindikata od dijela istih ljudi, ali i aktivista koji su se pridružili prosvjedu, na platou ispred Uljanikove uprave isprozivani i vrijeđani. Sindikalni rascjep se nastavio širiti iza zatvorenih vrata na sastanku štrajkaškog odbora kojeg su, kasnije je to javnosti ispričao sindikalni povjerenik SMH Đino Šverko, predstavnici njegovog sindikata demonstrativno napustili jer su, kazao je „neki članovi Odbora htjeli malo podilaziti ljudima koji rade nešto što nije legalno i svoj image graditi jeftinim populizmom“. No sve je nekako prošlo, plaća je stigla, i činilo se da te sindikalne rane zadobivene u siječnju polako zacjeljuju, a brod plovi prema mirnijim vodama, a onda smo svi iznenada doznali da to baš i nije tako. Buknuo je sukob formalni povod kojem je stav prema tzv. Stožeru za obranu hrvatske brodogradnje Uljanik. Dakle povod su četvorica radnika koji su neformalnoj platformi putem koje se zajednički pokušaju suprotstaviti strahovima vezanim uz budućnost svoga posla odlučili dati ime. Jadranski sindikat očito je formalno ili neformalno podržao tu inicijativu u kojoj uostalom ima i jednog svog sindikalnog povjerenika, što preostalim sindikatima u Uljaniku očito nije dobro sjelo. Optužili su Cerovca za šurovanje s „političkim marginalcima“ ciljajući očito na to da iza Stožera stoje političke opcije koje su sudjelovale u prosvjedima i koje na Uljaniku pokušavaju ubrati koji politički bod. Prozvane stranke ne negiraju svoj angažman vezan uz Uljanik, ni podršku Stožer, ali tvrde u njegovom osnivanju nisu imali prste, niti se u odnose unutar te tvrtke namjeravaju miješati. I dobro je da je tako. Ako je tako. Jer priča oko Uljanika je dovoljno zamršena i kompleksna i bez da se unutar zidina dodaje „žličica“ politike. Međutim politika je danas sve i svugdje, pa je ona vjerojatno točan odgovor i na pitanje - zbog čega su zaratili sindikati u brodogradilištu Uljanik? Uljanik je krenuo u proces promjena i tek će se mijenjati. Kako god taj proces završio i na kolikoj god se brojci radnika taj rulet promjena u konačnici zaustavio Uljanik će i sutra biti velika tvrtka kojoj će trebati sindikati, a ti sindikati će biti onoliko snažni koliko će biti brojno njihovo članstvo. A kako se postiže to što brojnije članstvo sindikata? E to je već politika!  

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961