Glupost je korijen koji se teško čupa

OTVOREN 23. MEĐUNARODNI KAZALIŠNI FESTIVAL PUF

Glupost je korijen koji se teško čupa

0

Međunarodni kazališni festival PUF koji se ove godine pojavio u svom 23. izdanju krenuo je sinoć na još jednu svoju petodnevnu kazališnu avanturu po pulskim pozornicama, trgovima i parkovima.

"Jedan mrtav čovjek" u produkciji Teatra &TD bila je prva predstava 23. festivalskog izdanja odigrana na trećem katu Rojca, u sjedištu Kazališta Dr. Inat. Pet likova ugura se na jedvite jade u ovaj prostor i nađe se u jednoj situaciji nakon pogreba, kao nekakvim karminama posvećenim tom mrtvom liku iz naslova i pokušavaju uspostaviti nešto što liči na suvislu, artikuliranu komunikaciju, ali njihovi pokušaji ne ispadaju baš dobro, no to u ovom slučaju nije povod da se gledatelji zabrinu, već naprotiv to ispada smiješno.

Tustina izjava

Predstava je inspirirana izjavom pokojnog Branka Črnca Tuste koji se kao pjevač KUD Idijota uvjerio da je naziv njihovog albuma "Glupost je neuništiva" savršeno točan, zaključivši da unatoč svim pametnim ljudima i dobrim idejama koje postoje, "glupost je korijen koji se teško čupa". Taj njegov komentar je tek idejni pokretač, ovo nije predstava o Tusti nego o gluposti kao takvoj i djeluje prilično šarmantno, dovoljno da nas podsjeti na neke klasike teatra apsurda, recimo ponajprije na Ionescove "Stolice", no to je možda više zbog scenografije. "Jedan mrtav čovjek" uspješno balansira između elemenata komike i elemenata apsurda kojima se preispituje glupost i besmislenost. Redatelj Aleksandar Švabić u ovom komadu demonstrira savršen osjećaj za tajming pa se scene šutnje prekidaju u pravim trenucima kada se već čini da bi mogle otići u onu isforsiranu dosadu. Isto tako, već kada se čini da bi predstava mogla postati prerepetitivna i trajati u unedogled bez jasnog cilja, kreće rasplet, a u cijeli proces nosi sjajna glumačka petorka koju čine Nataša Kopeč, Mirta Polanović, Dean Krivačić, Sven Jakir i Domagoj Janković.

Kombinacija sigurne redateljske ruke i uigranih glumaca pokazuje u ovoj predstavi da nije potrebno biti napadan i unositi se gledateljima ulice da bi završni rezultat bio uspješan. Svi likovi su ovdje jednako glavni i sporedni i svi ostave svoj trag u ovoj čudnoj priči. Čak i kada šute, oni to čine efektno, vidi se ili se barem naslućuje da im se nešto mota po glavi, nešto što može imati neki smisao ili ne mora. Kada konačno krenu komunicirati to ispada smiješno, tim više zbog već spomenutog Švabićevog osjećaja za trenutak. Glupost je, ipak, neuništiva i mogu se likovi truditi koliko žele, besmisao će na kraju pobijediti i na kraju ćemo imati više od jednog mrtvog čovjeka.

Tradicionalni "Anno Domini" kojim se otvara PUF sinoć je izveden u parku Monte Zaro, kod donje fontane, a naslov je "Zauvijek/Nikad" te su se režije i koreografije prihvatili Idit Herman i Artour Astman, a Herman je i autorica koncepta. Radi se o site-specific predstavi, odnosno predstavi u nastajanju na specifičnom mjestu za koju su snage udružili Clipa Theater iz Izraela te pulsko Kazalište Dr. Inat. U ovom međunarodnom projektu odigranom na Monte Zaru ideja je bila stanjiti granice između vizualnih umjetnosti, plesa i izvedbenih umjetnosti, istovremeno nudeći prolaz kroz privlačne i varljive slike ljepote i raznih oblika nasilja.

Ljepota i nasilje

"Zauvijek/Nikad" istražuje privlačnost ljepote naspram istraživanja nasilja, pa se ta dva koncepta prilično žestoko sukobljavaju, a za to su zaslužni izvođači Dror Liberman, Kazuyo Shionoiri, Zoya Bronshteyn, Frane Meden, Vladimir Butković, Andrea Joksić, Kristina Lazić, Irena Bočkai, Ivona Medić, Matija Milošev, Sarah Klesin, Lucija Brkić, Karla Medakov i Pino Ivančić.

Prva večer 23. PUF-a otvorena je izložbom u Dnevnom boravku Rojca "Politika crteža/crtež politike", a radi se o kolekciji ilustracija iz hrvatskog izdanja Le Monde Diplomatiquea. Ivana Hanaček koja je kustosica uz Anu Kutlešu i Vesnu Vuković iz kolektiva Blok, izložbu je podijelila u dvije cjeline pa se s lijeve strane nalaze ilustracije posvećene stanju medija u Hrvatskoj, a s desne strane su ilustracije koje su bile vezane uz tekstove koji su istraživali položaj žena u suvremenom društvu. Te desne ilustracije direktno su vezane uz pojedine tekstove koji su se pojavljivali u hrvatskom izdanju, a ovdje su kao "ilustracije solidarnosti" koje su nastale zahvaljujući angažmanu niza ilustratora i umjetnika s kojima su surađivali niz godina, a koji su sa svojim radovima na neki način komentirali i dali podršku uredništvu u trenutku kada su krajem prošle godine saznali da je Ministarstvo kulture odlučilo u potpunosti ugasiti odnosno ukinuti javno financiranje Le Monde Diplomatiquea, ali i niza drugih neprofitnih medija u Hrvatskoj.

Zato su s posebnom pažnjom izložili ilustracije koje na neki način problematiziraju problem neinformiranosti javnosti i širenja lažnih vijesti te općenito krize medija općenito. Hanaček je izrazila nadu da će se opet susresti kada Le Monde Diplomatique bude opet izlazio u papirnatom izdanju, a do tada se može čitati na netu. Na ovoj izložbi, koja će biti otvorena od 13. srpnja, izlažu Vasja Lebarič, Dunja Janković, Lucija Mrzljak, KURS, Ivo Matić, Vedran Štimac, Anja Sušanj, Linnch, Vuk Palibrk, Mirna Kutleša i Petja Dimitrova. Otvorenje izložbe prigodnim je kratkim programom uveličao pulski zbor Praksa. (Mladen RADIĆ)