Unatoč patrijarhalnosti, žena na selu u Istri bila je gazdarica


Štogod tko mislio o tradicionalnom nacionalnom izboru najuzornije seoske žene, koji se jučer u Karlovcu zbio po 18. put (jedina Istranka koja je dosad osvojila ovu titulu bila je 2009. Davorka Šajina, nositeljica obiteljskog poljoprivredno-turističkog gospodarstva iz Katuna Lindarskog u općini Pazina), primarna zadaća ove smotre je promicanje važnosti seoskih žena i poboljšanje kvalitete života u ruralnim prostorima, teži se promociji vrijednosti i važnosti žene na selu.

Malo ljudi zna da se, upravo na današnji dan, obilježava Svjetski dan seoskih žena. UN-ov Odbor za uklanjanje diskriminacije svojedobno je donio Opću preporuku o pravima seoskih žena, budući da su na globalnoj razini, unatoč svim naporima, i dalje prisutni različiti oblici diskriminacije seoskih žena.

Predstavljajući četvrtinu svjetske populacije, seoske žene trpe daleko veću diskriminaciju u odnosu na položaj muškaraca na selu - više su izložene siromaštvu i socijalnoj isključenosti, nisu vlasnice zemlje i prirodnih resursa, a kada su zaposlene slabije su plaćene za svoj rad; rad je nesiguran, nemaju adekvatnu socijalnu zaštitu i obavljaju puno neplaćenog rada.

Nadalje, više obolijevaju zbog siromašne ishrane te imaju teže dostupnu zdravstvenu skrb; isključene su iz donošenja odluka i rukovođenja na svim razinama, vrlo su često žrtve nasilja na osnovi spola, a pravosudni mehanizmi su im teško ili nikako dostupni.

Dakako, u ovakvom položaju živi većina žena u ruralnim područjima slabije razvijenog svijeta, zbog čega UN nalaže mjere za sprečavanje prisilnog sklapanja brakova, zabranu poligamije i uvođenje edukacije o planiranju obitelji i reprodukcijskom zdravlju u školske programe te omogućavanje obrazovanja za djevojčice i zabranu eksploatacije te primjene suvremenih metoda za opismenjavanje odraslih žena.

Grad - selo: razlike minimalne

- Žalosno je da u 21. stoljeću još uvijek raspravljamo o pravima žena, umjesto o ljudskim pravima, i da se u (ne)ravnopravnosti, nasilju i mikrolokacijama traže opravdanja, kaže uvodno viša kustosica Povijesnog i pomorskog muzeja Istre u Puli Katarina Marić, povjesničarka i koautorica vrijedne recentne izložbe o seksualnosti u Istri "Gajba i tić" u Svetim srcima.

- Naravno da je teško govoriti općenito o položaju žene u Istri, pa makar to obuhvaćalo samo seoski ambijent. Iako se naše društvo smatra prilično patrijarhalnim, žena na selu u Istri nije imala marginalnu ulogu u obitelji. Bila je gazdarica, i često zajedno s mužem upravljala imovinom. Ali ne uvijek i ne u svim obiteljima, kaže Marić i nastavlja: "Naravno da su se žene u gradovima lakše borile za svoj položaj u društvu, pravo na ekonomsku neovisnost i mogućnost da žive izvan klasične obitelji i posjeda, da se bave zahtjevnijim i nekonvencionalnijim poslovima zbog lakšeg pristupa obrazovnim strukturama od žena koje je ruralni ambijent u tome ograničavao".

- No, to ne znači da su se prostor i djelovanje seoskih žena svodili na boravak i rad u kući te odlazak u crkvu. Ponajmanje je to situacija danas. Te su razlike svedene na minimum, no pitanja nasilja među partnerima, ljubavnih odnosa, samoće i drugih emocija i dalje se smatraju gotovo neprikladnima za iznošenje u javnosti. Uvijek je bilo nasilnika i žrtvi i to među oba spola, velikih i nesretnih ljubavi, uspješnih brakova, nesretnih obitelji, kako na selu tako i u gradu, zaključuje Katarina Marić.

Žele živjeti u skladu s prirodom

Etnologinja Ivona Orlić iz Etnografskog muzeja Istre nije sigurna, pozivajući se na svoje iskustvo radeći po selima Istre, da su žene na selu u lošijem položaju od žena u gradovima u Istri.

- Prošle sam godine istraživala osamu u selima u Istri do tri stanovnika. U razgovorima s osamljenim ženama na rubnim područjima općina otkrivam staloženost, komunikativnost, upornost, osviještenost, samostalnost, humor i želju za ostankom upravo u svojim i sebi poznatim sredinama. Ne žele grad, život s djecom, socijalne domove, automobile, buku. Žele živjeti kao što su i naučene u skladu s prirodom, kaže ona i nastavlja: "S druge strane, susretala sam u gotovo potpuno napuštenim selima žene koje su se odlučile na poslovne poteze, izgradile kuću za odmor u kojoj žive u zimskom periodu da bi se u ljetnim mjesecima skučile u stanove svoje djece i iznajmljivale kuću. Susrela sam i ženu u osamljenom selu koja se s partnerom osamila, odnosno kako ona sama govori, povukla u osamu, jer je veći dio života provela u gradskom stresu. Spomenut ću još i žene koje u svojim seoskim sredinama vode vrlo uspješno turistička gospodarstva i agroturizme".

- Provela sam i istraživanje o ljubavi i seksualnosti pokušavajući disciplinirati i svesti u stručne okvire ova dva pojma te na neki način kroz njih definirati Istru. Žene su se na selu kao i gradovima početkom i sredinom prošlog stoljeća zaljubljivale, borile protiv neželjenih trudnoća, imale spolne odnose prije braka, brinule u svojoj higijeni, željele biti lijepe, odabirale svoje partnere, prihvaćale da postoji istospolna ljubav, naučile da mogu uživati u seksualnosti i s tim zahtjevom išle prema partnerima.

Komunikacije između sela i gradova oduvijek su postojale i informacije su se lako i brzo širile.

- Postojala je izuzetno razvijena ženska solidarnost. Ako je suprug bio nasilan majka i snaha su se ujedinile i u skladu s njihovim mogućnostima borile se za bolji život, a pomalo zagorčavale sinu i suprugu, veli Orlić. Bilo je divnih partnera i ljubavnih veza, ali i onih brakova u kojima nije bilo ljubavi kakvu danas percipiramo i priželjkujemo.

Cilu noć je cikaju more

- Brakovi su ženi donosili materijalnu i statusnu sigurnost. Rekla bih, kao i u gradovima. Ako baš insistiramo na razlikama, sigurno se na selima, primjerice, teže dolazilo do vode, ali su se i ovdje i ondje uspješno prokuhavali higijenski ulošci/krpe, nastavlja Orlić i zatim poentira: "I nisam sigurna da se baš tako olako može kategorizirati seoska i gradska žena u Istri. Žene koje danas žive u gradovima, generacija su moje none i mlađe, došle su iz seoskih sredina, nakon Drugog svjetskog rata i kasnije, u potrazi za lakšim, boljim poslom i životom. Tako da su velike generacijske migracije selo - grad, a onda ponovno selo, zasigurno poništile dualnost koja se ovim pitanjem i danom želi podvući".

Ivonu Orlić, naime, Dan seoskih žena malo podsjeća na nekadašnji dualizam mišljenja, kada su se sukobljavala dvije političke opcije: je li dostojno obilježavati samo jedan dan u godini kao dan ženske ravnopravnosti i emancipacije (8. mart) ili treba voditi politiku koja će omogućiti ravnopravnost žena svakog dana i na svim razinama života i društva.

- Žena je žena. Ako je zlostavljana, zanemarivana, neravnopravna u političkom, stambenom, spolnom, seksualnom, profesionalnom području, nije bitno događa li se u ruralnom ili urbanom prostoru. Žene u Istri nosile su domaćinstva, obitelj, političke promjene, okupacije, emancipacije, oslobađanje, revolucije. Neke u selu, neke u gradu svaka sama sa sobom u svojoj osami, veli Ivona.

- I da, moju kazivačicu iz osamljenih sela cilu noć cikaju more (najprisutniji lik u tradicijskom/praznovjerskom vjerovanju Istre) no s njima se lako boriti: staviš škare u ključanicu i more ne mogu ući u sobu i san. Čini mi se da su gradske suvremene žene "cikane" s puno više strana, da su more (i one noćne i dnevne) puno realnije, a da ne znaju kako se boriti s njima. A ni mi kao društvo. Možda zato osmišljavamo dane ove, dane one, da si malo primirimo savjest, zaključuje etnologinja Ivona Orlić. (Zoran ANGELESKI)


Podijeli: Facebook Twiter