Izložba radova nagrađivanog srpskog slikara, grafičkog dizajnera i sveučilišnog profesora Vidana Papića do 10. veljače otvorena je u pulskoj Galeriji SKUC-a.

Bio je to povod za razgovor s ovim plodnim autorom. Rođen 1960. u Gornjem Milanovcu, diplomirao je na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu 1984., a zatim poslijediplomski studij na temu "Grafika knjige" 1984. godine, a taj kolegij sada predaje na sveučilištu u Kragujevcu. Raznih interesa, bio je i direktor Narodnog muzeja u Kragujevcu, dizajnirao je više od 110 zaštitnih znakova i logotipa za razne brendove, tvrtke, ustanove i rock grupe, a od 2013. član je Senata kragujevačkog sveučilišta, i to kao član Rektorskog kolegijuma, a istodobno i redovni profesor i prorektor za umjetnost, kulturu, izdavaštvo i vizualizaciju.

- Budući da su Vam gotovo svi radovi na pulskoj izložbi inspirirani psima, prvo bih Vas ipak pitao koliko imate pasa?

- Broj još uvijek ne znam, ali ima ih 50-ak, možda čak i više.

- Postoji jedan grafit u Puli "Pas je čovjek". Slažete li se?

- Kako da ne. Želio bih biti pas! Želio bih živjeti kao pas, s ljudima koji me zaista vole i kojima se radujem, a ne mogu se naljutiti. Pas je jedino biće na zemlji koje se nikad ne ljuti; nema tu privilegiju da nekome nešto zamjera. Tkogod mu je vlasnik, on mu se raduje, i onom najgorem, i onom najboljem. On ga neizmjerno voli. E, ta moja ljubav vezana je za njih, ne samo za njih. Ja sam napravio 'grad za pse', u selu Kutlovo kod Kragujevca. Jedno napušteno imanje pretvorio sam u njihov grad - imaju svoje bulevare, jedan bulevar nazvali smo "Bulevar promaje". Trgove smo nazvali po psima, a imaju čak i svoju crkvu. Podignuli smo 20-ak objekata na jedan nesvakidašnji način, praktički onako kako su dolazili: za manje pse manje sobice, za veće pse veći objekti, za ponyje sa Shetlanda male štalice, a najveći dio imanja za najveće pse na svijetu, irske vučje hrtove. radimo petmetarske pse-skulpture u poliesteru. Nadam se da će to biti premijerno prikazano u Hrvatskoj, a možda budu čak i na idućem Venecijanskom bijenalu.

- Koliko su psi, kroz godine, utjecali na Vaš svjetonazor, na Vašu duhovnost? Pročitao sam negdje da ste u svojoj 44. godini života odlučili da se više ne bavite svojom karijerom nego samim sobom.

- Znate, dosta sam radio u izdavačkim kućama, bio grafički urednik u Džuboksu... U stvari, prešao sam na fakultet da se ne bih nasilno bavio karijerom, da ne bih nasilno dobivao nagrade. Jer, do svoje 40 i neke godine dobio sam dosta međunarodnih nagrada za dizajn, grafiku, slikarstvo. Radio sam i omote čuvene albume za grupe Smak, Galiju, Kerber, Bjesove…

- Nakon što ste prošle godine dobili Svetosavsku nagradu za životno djelo (prilično rano, u 54. godini), izjavili ste da biste, da ste u mogućnosti, nagradu za životno djelo dali svom 11-godišnjem psu koji nema jednu nogu, ali koji brine o svim ostalim Vašim psima, kao i da znate da takvom biću, koje živi da bi širilo ljubav, ta nagrada ne bi ništa značila. Kako se zove taj jednonogi pas?

- Taj se pas zove Tigar.

- Mješanac pretpostavljam?

- To je mješanac koji je ne samo kruna mog uspjeha, nego kruna ljubavi. Jer iako je bez jedne noge, i dalje se zaista brine o svim ostalim psima. To je jedna predivna stvar. Koliko ga oni čuvaju, toliko ih i on čuva. On je naša svjetla točka. No, imamo mi i rijetke patuljaste kamerunske koze, veličine prosječne mačke. Žive s psima u mirnom suživotu.

- Na jednom izloženoj slici piše i "Religija je oblik slijepog vjerovanja". Tu ste kritički, a opet, na drugoj, meni najdojmljivijoj, slici s psima duhovno/religiozno pišete: "Samo ponekad za oblak skrenu da piju vode, sanjam pse kako me ka nebu negde daleko vode".

- Tkogod pripadao bilo kojoj vjeri, on ima pravo da je kritizira., baš tu istu vjeru kojoj pripada. Nema pravo kritizirati drugu vjeru jer joj ne pripada. Baš zbog neznanja. Suština je da prvo trebamo imati kritički odnos prema sebi, a tek onda prema drugima, ali tek u onom trenutku kad ih upoznamo. Moje je djed bio svećenik koji je završio i teološki fakultet - on je isto bio veliki pobornik kritike vlastite vjere, nije bio samo pobornik vjere. A vezano za životinje, vezano za pse - pazite, oni su mješanci, ne znate im porijeklo, koja im je porodica, imaju li korijene, a svi imaju mnogo veću dušu nego bilo koji ljudi, puno je više ima čopor nego bilo koja zajednica. Jer znate, u čoporu zvijer, ma kolika bila, zna za milost. Ona ne ubija da bi ubijala.

- Kad smo kod religije, mnogi srednji vijek smatraju mračnim vijekom, no vi niste od tih?

- Ne, nisam. Religija je mnogo i dala i uzela, a zbog grijehova je promovirala ljubav. Ukoliko nemate grijeh, nećete imati ljubav… ni oprost.

- Kako doživljavate to što mnogi povlače radikalnu liniju između elitne i popularne umjetnosti. Pitam Vas to jer ste ih vi povezali svojim mnogim interesima: uređujete knjige, predajete na fakultetu, ali i radite s bendovima, dizajnirate razne časopise, od 1985. do 1987. grafički uređujete Džuboks.

- Napravio sam monografiju "Estetika anarhije". Zašto taj naziv? Svaki roditelj svom djetetu kupuje igračku, a nakon određenog vremena promatra svoje dijete kako razvaljuje i rastura tu istu igračku. Dijete zbog toga dobije batine, a to je jedan dio stvaralaštva. Jednostavno, želi da prodre u ono što je dobio. To je kao i anarhija. Ne možete nešto stvoriti, a da prethodno nešto ne rasturite kako biste saznali što je u biti, što je unutra, što je korijen.

- Stvaralaštvo poistovjećujete s dokolicom. Možete li pojasniti taj stav?

- To savjetujem i svojim studentima. Dokolica je cijena stvaralaštva. Ako imate velikih problema, tu nema previše stvaralaštva. Opća dosada ponekad može stvoriti mnogo štošta. Pazite, kod nas je u glazbi jedni procvat bio novi val. A nastao je iz čiste dokolice.

- Roditelji su Vam bili prosvjetni radnici. Kolika je ta činjenica utjecala da ste, ipak i prije svega, bili grafički urednik knjiga? Na tu ste temu magistrirali, to i predajete studentima.

- Mama je tada predavala srpsko-hrvatski jezik, a tata je bio sociolog. A ja sam bježao od knjige, kao i svako dijete. Nisam volio ni školu ni knjige. To je bumerang. Na kraju predajem na svim fakultetima umjetnost grafike knjige. Čak sam i pobjegao u srednju umjetničku školu, da ne bih učio, da ne bih bio u gimnaziji. Međutim, nisam ni znao da moram paralelno upisati i gimnaziju i srednju umjetničku školu.

- Mnogi, čini mi se olako, proriču skoru smrt novine i smrt knjige, protežirajući digitalni svijet.

- Knjiga je jedina tvorevina napravljena ljudskom rukom, a ima puno duži život od čovjeka. Napravljena od prirodnih materijala, knjiga ima puno više bolesti od čovjeka, preko 500 kožnih bolesti. I to je jedina ljudska tvorevina koja od samog početka do današnjih dana nije promijenila svoj oblik. Ne možete naći knjigu u kocki, u krugu, u spirali. Knjiga je knjiga. Uvijek knjiga. Uvijek se otvara i zatvara. Ne postoji novi modus u komunikaciji knjige. Digitalizacija nema veze s knjigom. Ne može se čak niti nazvati knjigom. To je digitalna slika. A što se tiče proricanja, mi ćemo biti mikročipirani kao psi. To je suština.

- Pa to su već sad i osobe u kućnom pritvoru

- Neće proći mnogo vremena da ćemo imati osobne karte ispod svoje miške… ispod kože. (Zoran ANGELESKI)