Veliki sportaši moraju biti i veliki ljudi

PREDSTAVLJENA KNJIGA ŽELJKA ŽUTELIJE "SANDRA PAOVIĆ: ROĐENA DA POBJEĐUJE"

Veliki sportaši moraju biti i veliki ljudi

0
Miroslava Vučić, Sandra Paović i Željko Žutelija (N. LAZAREVIĆ)

Predstavljanje knjige Željka Žutelije "Sandra Paović: rođena da pobjeđuje" održano u srijedu navečer na pulskom Sajmu, pokazalo je koliko upornost znači u životu, te koliko snaga volje može učiniti da se naizgled i najteže situacije pretvore u nešto pozitivno, poticajno.

Sandra Paović bila je jedna od najboljih stolnotenisačica u Hrvatskoj i u Europi, cijenjena reprezentativka. Prije osam godina, 2009. godine putovala je iz Pariza u Poljsku, vozač je zaspao, survali su se s ceste i Sandra je teško stradala. Prognoze su bile vrlo loše, nije se znalo što će biti s njom, no uz puno truda, vježbe, rada i nevjerojatne količine dobre volje postala je vrhunska paraolimpijka.

Iznimna snaga i volja

- Sandrina priča trebala je pronaći dobrog pisca, to je vrlo snažna priča koje pokazuje da je snaga volje iznimno jaka, da je u stanju srušiti sve barijere i prepreke, kazala je Miroslava Vučić iz Školske knjige, urednica ovoga djela, koja je istaknula da je bila iznimno pogođena snagom ove priče o toj vrhunskoj sportašici.

- Počela sam trenirati stolni tenis od malih nogu i odmah sam znala da je to prava stvar, da je to sport za mene. Naporno sam trenirala, nisam imala vremena za ostale stvari kao moje prijateljice. Vrlo brzo postala sam profesionalna sportašica, i za to je trebala ogromna doza discipline, hrabrosti. Trenirala sam nekoliko puta dnevno, i kada sam vidjela da mi to ide, trenirala sam još više, još jače, bilo je tu puno putovanja, nastupi za reprezentaciju, bila sam daleko od kuće 250 do 300 dana godišnje, dolazila kući, prala robu, i umjesto u ormare opet je stavljala u kofere i išla dalje, nisam znala ni u kojoj sam vremenskoj zoni. Bilo je jako naporno, ali kada radiš nešto što voliš, to je posebno, zaboraviš na sve osobne probleme, stres i drugo. Budući da sam bila toliko vremena daleko od obitelji, odgajala sam samu sebe, no imala sam cijelo vrijeme ogromnu podršku obitelji, a kasnije i supruga i bez njih ne bih mogla postići sve što sam postigla, kazala je Paović, ističući za sebe da je vrlo iskrena osoba.

Govorila je kako je za sve to bilo potrebno puno sportske discipline, ali i one životne, i da je slijedeći primjere starijih kolegica naučila biti i vrlo uredna s robom i svime ostalim.

Vrlo je emotivno govorila o trenucima kada je osvojila medalju na paraolimpijskim igrama, jer ta medalja sadrži svu njezinu patnju, budući da su joj nakon teške prometne nesreće rekli da neće više nikada moći igrati, da neće stati na noge, samostalno se odijevati ili tuširati.

- Tu medalju sam osvojila puno teže od očekivanog, a kada sam je osvojila osjetila sam veliko olakšanje, kazala je govoreći i o tome kako su mediji cijelo vrijeme pratili njezinu nesreću.

Autor Željko Žutelija kazao je da mu je Sandra odmah nakon prvog susreta postala iznimno draga te da je s puno ljubavi napisao ovo djelo, jer je to vrlo snažna, istinita, izuzetna životna priča, upitavši se koliko je ljudi u stanju učiniti ovo što je učinila Sandra.

Miroslava Vučić kazala je da kada je dobila rukopis, čitala ga je najprije kući, u trenutku kada su ukućani bili odsutni, te da je taj rukopis bio toliko snažan, da joj se činilo da će joj pozliti od emocija, tako da je to uvijek čitala na poslu, s otvorenim vratima ako joj pozli od silnih emocija da ne bude sama.

Disciplina i putovanja

Sama je Paović rekla kako je to iskrena knjiga, da je tu na najiskreniji način predstavila svoje emocije, sve ono što osjeća.

Govorila je i o tome kako su tijekom dugih putovanja svi oni sportaši bili poput obitelji, odnosu s trenerom Nevenom Cegnarom koji je, kako je kazala, napravio nevjerojatno puno za nju, prisjetila se i kako su vrlo dinamično u avionu odigrali osam partija jamba, uz urlikanje, tako da je gospođa koja je sjedila do njih pitala da je premjeste.

Također, naglasila je da su joj rekli da igra stolni tenis u kolicima, no nije poslušala doktore i igrala na nogama, zbog čega je imala bolove.

"Vrlo je važan i sport u kolicima, no osjećala sam da nisam to ja ako ne igram na nogama", navela je.

Veliki sportaši moraju biti i veliki ljudi, smatra, a kazivala je i o disciplini sportaša i drugome. Govorila je i o tome da su neke Kineskinje stolnotenisačice bile poput robota, s disciplinom razvijenom do krajnjih granica.

Kazala je i da je temperamentna, da strastveno igra, da voli kuhati te da je sretna što je imala pored sebe krasne ljude koji su joj pomogli da i u najtežim trenucima izvuče ono najbolje.

Autor Žutelija kazao je da je onaj poseban touch knjizi dala iznimna urednica Miroslava Vučić. (Vanesa BEGIĆ)