REDATELJ DAMIR ZLATAR FREY:
Licemjerje je nakazna bolest svakog društva, pa i ovoga koje mi živimo
"Sluškinje" Jeana Geneta u režiji Damira Zlatara Freya, novi su premijerni naslov Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula. Uz premijeru predstave, koja je zakazana za 2. ožujka, razgovaramo s Freyem, umjetnikom uzbudljive i osebujne kazališne poetike čije su ishodište Babići Gornji na Bujštini, a koji uz režiju potpisuje dramaturgiju, scenografiju, kostimografiju, koreografiju te izbor glazbe za "Sluškinje". Uvodu razgovora Frey, inače vrstan poznavatelj stvaralaštva Jeana Geneta (1910.- 1986.), ističe:
- Genet je jedan od najvećih pisca europske drame, a nikada još nije igran na istarskoj pozornici. Uz ovu premijeru u Istarskom narodnom kazalištu važno je istaknuti da je riječ o zaista posebnom piscu, autoru koji je promijenio mnoge kodove europske drame.
- Poznato je da je Genet svoje "Sluškinje" pisao u zatvoru?
- Riječ je o autoru koji je uglavnom sve svoje drame pisao u zatvoru. Pisao je cijeli život, ali je i veliki dio života proveo u zatvoru. Kao dijete pronađeno na smetlištu, u francuskoj provinciji, uvijek je bio vrlo emotivan, ali i uskraćen za emocije, tako da je već u vrlo ranoj dobi bio evidentiran kao prijestupnik. Suština Genetovog kazališta je fascinacija teatralikom zla, teatrom koji u sebi nosi patos zla. On tu traži točke između scenskih umjetnosti i uprizorenja segmenata kao što su zlo, zločin i smrt, kao i odnosa sluga - gospodar, žrtva- krvnik... Genet zapravo takve odnose dovodi na sam rub i dolazi u potpuno nova granična područja, toliko insistirajući na nekoj uvjetnoj istini da u konačnici te istine iskrivljuje do te mjere da dobiva fantastične grimase groteske. Zapravo je u mom dugogodišnjem kazališnom iskustvu to jednini pravi groteskni teatar koji ja osjećam. Upravo zato sam se više puta s puno kreativnog uzbuđenja vraćao Genetovim tekstovima. Za vrijeme svoga rada i kazališnog odrastanja u Sloveniji imao sam priliku odraditi cijeli triptih - tri najsnažnije Genetove drame: "Strogi nadzor" (Poostreni nadzor) iz 1944., koji je skica za sve kasnije njegove drame, kao što i "Sluškinje"(1947.) u sebi nose skicu za "Balkon" (1956./1962.), koji je zaista groteskno ogledalo svakog sistema, pa i ovog u kojem mi danas živimo. Kao takav autor, Genet je vrlo brzo prepoznat od raznih politika i nikada ga politike nisu voljele zbog toga što njegovo kazalište, iako je groteskno, u nosi segmente teatra apsurda i bazira se na teatru okrutnosti Antonina Artauda.
Genet je toliko temeljit u ljuštenju tih kora, slojeva, koža ili maski koje čovjek zbog vlastitih interesa i vlastitog preživljavanja navlači na sebe. Zapravo ga čak ni ne zanima zašto čovjek navlači na sebe te maske koliko ga zanima fenomen licemjerja koji se danas razvio do neslućenih razmjera.
- Ovo je Vaše treće uprizorenje "Sluškinja". Osim u ljubljanskoj Koreodrami postavili ste ih i u zagrebačkoj "Gavelli". Koji je razlog ponovnog vraćanja ovom komadu? Zašto "Sluškinje" danas? I, zašto "Sluškinje" u INK-u?
- Zapravo me uvijek kad se vratim "Sluškinjama" privuče to počivalište svih tih teatara u tom komadu, iz kojih su potekle različite poetike koje nose smjer kazališta. Uvijek je dobro vratiti se u neku bazu, na neku plodnu njivu, a ja mislim da su "Sluškinje" zaista plodna njiva u najširem kazališnom smislu. Uz to, vraćajući se nekoliko koraka unazad, u dramu koju sam radio prije dvadeset, trideset godina, imam priliku provjeriti koliko se i što se zapravo promijenilo od vremena kada sam se zadnji puta bavio tim problemom. Želio sam pronaći odgovore na ta pitanja, a tijekom istraživanja sam primijetio da se "Sluškinje" uglavnom pojavljuju kao studijska produkcija raznih akademija ili privatnih škola. No, izuzetak su filmovi ili skupe kazališne produkcije primjerice u Londonu ili Sidneyu.
Geneta zanimaju sva lica licemjerja i on ih tu otkriva. Želi skinuti masku licemjerju i osuditi službeno licemjerje koje je danas postalo ne samo prihvatljiv, već poželjan oblik ponašanja. Sada kada govorimo o nevidljivim bolestima društva, vratio sam se u tekst koji u sebi ima iscijeljujuću moć. Licemjerje je nakazna bolest svakog društva pa i ovoga koje mi živimo. Licemjerje piše naše sudbine, nevidljivo je i neuhvatljivo, a zapravo je bolest koja razara i gora je od raka. Budući da kazalište ima moć iscjeljivanja, zato se i dogodio ovaj moj put nazad, Genetu, u izvor te iscjeljujuće moći u koju još uvijek vjerujem i koju živo kazalište ima, a što publika intuitivno još uvijek prepoznaje. (Bojana ĆUSTIĆ JURAGA)
OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
