"Bin radije umrla nego živila u gradu", kaže Lučana Fabijančić. Ona živi sama u kući u zaseoku Fabijančići na Momjanštini. I ne ide u Buje. Posljednji je put bila, kako kaže, prije mjesec dana. A prije Buje nije vidjela pet godina. "Tu san na friškoj ariji. Nema lipše od tega", kaže.

Na Momjanštini je dosta sela, zaseoka s vrlo malo stanovnika. Ima i onih potpuno napuštenih. S jedne strane iznenađujuće, jer nije to siromašan kraj, brojni su tu poznati vinari, oštari, poduzetnici. Nije ni kraj u kojem je život težak zbog odsječenosti od ostatka regija, kao što je to u selima na Ćićariji. S druge strane, Momjanština je blizu granice, blizu većih gradova, Kopra, Trsta, mladima nadomak ruke. Kako da ne pobjegnu? Što bi ih to moglo zadržati u, recimo, Fabijančićima, ili Klunima, ili Strahima…?

Prisjećamo se 2005. godine kada smo oko Oprtlja radili reportažu o napuštenom selu neobičnog naziva Štroligi u koje se ulazilo kroz tunel na trasi bivše željezničke pruge Parenzane. Mnogi su tada prvi put čuli za selo koje je potpuno obraslo travom i gdje je od kuća ostao tek pokoji nosivi zid. U tom smo istraživanju naletjeli na selo Strahi. U Strahima je jedini stanovnik bio Bruno zvani Bud Spencer. Aleksandar Krt, načelnik Općine Oprtalj, otkriva nam da je Bruno umro, onakva ljudina. Bilo mu je to i rodno mjesto, a tada nam je otkrio da se u njega vratio nakon godina života u Sloveniji. Strahi su, odlaskom Bruna, danas definitivno napušteni.

Čeka li ista sudbina i druga mjesta koja nastanjuje jedno, dvoje, troje ljudi? U to ne treba sumnjati ako tih nekoliko preostalih stanovnika spada u kategoriju penzionera. Fabijančići, srećom, nisu taj slučaj. Nećemo otkrivati Lučanine godine, nije pristojno, ali nakupilo ih se. No, uz njenu kuću je i kćerkina. Tu su i zet i unuci. Nakon Lučane netko će ostati. Možda. Izgledi su u svakom slučaju veći.

Ni za bolete

U gradovima imaju romantičnu percepciju sela, života u ruralnom području, daleko od buke, od stresa, od gužve, ljudi. Mir, tišina i noge u zrak. Daleko je to od realnosti. Takvi bi trebali kod Lučane na razgovor. Ona je od mladosti u kampanji. Krvav je to posao. Kraj kuće joj je vrt. To još uvijek spada u onaj romantični dio priče. Bere radič. Još jedna idealizirana slika. Sitan je. Smrznuo se. E, tu već izlazimo iz dosadašnjeg okvira. Počinju problemi. Divlje svinje uništavaju sve pred sobom. Sve ono što je zasadila, oko čega je svakodnevno brinula, od čega je trebala preživjeti. Penzija joj iznosi 1.400 kuna. To nije dovoljno ni za bolete (račune). A tko će platiti gorivo za traktor, sve ono što je potrebno za kampanju? Nije romantično, ali nije ni katastrofično. Ona se ni s kim ne bi mijenjala. Zadovoljna je svojim životom. Još da joj muž nije umro prije šest godina…

Pitamo je što radi po cijele dane, je li joj dosadno, nema s kim pričati, kćerka i zet su na poslu, djeca u školi. "Vajka san u kampanji, na svježem zraku", kaže Lučana. A navečer, gleda li televiziju? "Malo pogledam, ali… Imam samo talijanske programe. Malo su dosadni. Su me zvali da će mi dati hrvatske. San njim rekla da samo ko ne rabi puno platiti. I onda mi je došla boleta od 400 kun. Zato opet imam samo talijanske." Vjerojatno su joj prodali nekakav paket s tisuću programa i beskrajnim internetskim prometom. Pitamo je ako je ikad bila na internetu. "Ne, mi ne rabi."

- A pametni telefon?

- Ne.

- Bilo kakav mobitel?

- Ča će mi, još da me niki zove u kampanji.

Ima samo fiksni telefon, a ni on joj ne treba. Njezin svijet je za nju najljepši. Definitivno nije najlakši, ali, kako kaže, kuntenta je. Ona tako živi od rođenja. U Fabijančiće je došla kao djevojka. Rođena je u okolici Oprtlja. Nije se daleko morala seliti. Tu se udala i ostala živjeti. Nekada su, priča nam, Fabijančići bili dio zaseoka Kluni. Fabijančići su zapravo dvije kuće na proplanku. U korti su breki, posvuda poljoprivredni alat, posložena drva za ogrjev. Lučana nikada nije vozila automobil. Samo traktor. I to dok je muž bio živ. Jednog dana, priča nam Lučana, netko je postavio tabelu s putokazom za te dvije kuće. Na njoj je pisalo Fabijančići i odonda to više nisu Kluni. A samo ih cesta dijeli. (Bojan ŽIŽOVIĆ, snimio Milivoj MIJOŠEK)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti

• Posjetitelji degustirali i ocjenjivali momjanski muškat
• Nakon stabilizacije stijena, počinje sanacija visoke kule
• Glazbeni podsjetnik na velikog Paganinija