Strah me ništavila, smrti, nekako sam se navikao na život. Riječi su to kojima zaključuje naše druženje Željko Temunović Grof, rovinjski boem, filozof, ljubavnik, poliglot… Neobično je krenuti od kraja, ali s Grofom sve mora biti drugačije, naglavačke. Njegove su misli kao ekspresni vlakovi, prolijeću kroz usputne stanice, bez zastajanja, bez voznog reda. I ne pitaju vas imate li kartu, jeste li sjeli na pravo mjesto, već vas ubace u svoju mašinu i centrifugiraju do beskonačnosti. "Imaš samo jedan organ govora, a misli ti se slažu u puno slojeva", opravdava Grof svoj tok svijesti. Krene jedno pričati, a u istoj rečenici već je na sasvim drugoj temi. Jer dosjetio se nekog pisca, nekog citata, nekog događaja…

Našli smo se s njim u njegovoj kancelariji, kafiću Al Ponto, na Trgu Maršala Tita. Upravo se spustio iz Grisije, poznate rovinjske ulice, gdje je nahranio mačke. Počinje pričati o mačkama, ubrzo se prebacuje na književnost. No, nas zanima otkud mu nadimak Grof, ima li veze s plemičkom titulom ili je nastao iz nekog štosa.

- Ja jesam grof. Imam prijepis plemićkog pisma još od ugarskog kralja Kolomana, prije navodne pacte convente (sporazum ugarskog kralja i hrvatskog plemstva). Od 1098. moja obitelj ima plemićku titulu. I otac i majka su bili plemićke krvi. Tata je išao u klasičnu gimnaziju, majka je studirala glazbu u Budimpešti, doma smo razgovarali uglavnom o umjetnosti i filozofiji. Tata je obožavao povijesne bitke. Nikada me nije pitao jesam li dao koji ispit na fakultetu, nije ga zanimalo. Više ga je zanimalo kada je von Blucher stigao na Waterloo. O tim smo stvarima razgovarali dok smo igrali šah. Govorili su nekoliko jezika, kao i ja. Ne znam ima li još koga plave krvi u Rovinju. Zacijelo ih ima. S mojim roditeljima je uvijek bilo zabavno. Ne znam tko je imao više ljubavnika, odnosno ljubavnica, je li to bila majka ili otac. Ove današnje serije se mogu sakriti. Nikada nisam shvaćao američke filmove u kojima su djeca u bedu jer im roditelji imaju nove partnere, to je nama bila komedija.

Ali Grofom ga ipak nisu prozvali zbog plemićke titule.

- To je još iz osnovne škole, jer sam na satu povijesti rekao da Matija Gubec nije bio nikakav seljački vođa, nego drumski razbojnik koji je uokolo pljačkao. Ali on je bio potreban jer svaki narod treba nekog heroja. A veliki inkvizitor zna da svaki narod želi biti prevaren.

Preporuča nam knjigu Emila Ciorana "Volja za nemoć".

- Narod jedino može vršiti svoju ulogu tako da podnosi svoje gospodare. Ako dignu revoluciju, dignu je zato da bi se iz jednog dreka uvalili u još veći. Uglavnom je tako. Preporučam i knjigu Petera Sloterdijka "Kritika ciničkog uma". Često citira Diogena, a Diogenova antropološka definicija čovjeka jest da je čovjek masturbirajuća životinja, kad se osovi na noge shvati da su mu udovi iznad spolovila. Um nema nikakvih argumenata protiv argumenata golih bedara. (Bojan ŽIŽOVIĆ, snimio Milivoj MIJOŠEK)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU