Istarski turizam izgleda neće dobiti dodatnu ponudu u obliku borbenih zrakoplova koji bi iz vojnog djela pulske zračne luke uzlijetali na svoje zadatke uz tutanj nad glavama turista i građana. Prema riječima Borisa Miletića, gradonačelnika Pule i predsjednika IDS-a, to je dogovoreno s agilnim HDZ-ovim ministrom obrane Damirom Krstičevićem koji je u posao s kupnjom i razmještajem ugovorenih izraelskih zrakoplova F-16 Barak najdetaljnije upućen.

Mediji su dakle dobro zavrtjeli "ražanj". Moglo se dogoditi da Istra dobije neželjenu ratnu avijaciju - ali do slijetanja prvih Baraka proći će još najmanje dvije godine.

Ipak, u cijeloj priči o aktivaciji vojnog aerodroma Pule razvidno je nekoliko problema. Prvi se doista vidi iz aviona. Zašto je to jedna od ipak rijetkih državnih nekretnina korištena od nekadašnje JNA koja nije vraćena županiji, gradu Puli i okolnim općinama? Iako je prije četiri-pet godina povrat vojnog uzletišta smatran gotovim činom - pa se već najavljivao servis civilnih aviona na tom prostoru - Ministarstvo obrane nije predalo ključeve svoje poveće avio-baze. Pokušaj njezine revitalizacije još nije isključen - tko zna što će Vlada misliti 2020. godine - iako je očito kako se taj "mrtvi kapital" odavno mogao pretvoriti u poslovnu zonu.

Drugo je pitanje otvoreno najavama ministra obrane kako želi da Hrvatska vojska bude prisutna na svakom dijelu Hrvatske, pa tako i u Istri. Nema sumnje kako su Oružane snage prisutne u Istri preko vojarne Obalne straže, odnosno preko sjedišta pričuvne pješačke pukovnije koja se treba nalaziti u Puli. Priča o novim vojnim avionima - kojih je svega tucet i mogu biti smješteni u Zagrebu ili Zadru - pogrešna je poruka jer znači očitu militarizaciju Istre koja se danas, unatoč spomenutim iznimkama, može smatrati demilitariziranom regijom.

Ministrove najave o povratku vojnih jedinica u gradove gdje do sada nisu bile potrebne (pa su zato iz njih i otišle), poput Varaždina i Sinja, klasični su obrasci desničarskog političkog populizma. Ministar Krstičević naprosto pokušava militarizirati Hrvatsku preseljavajući njezine skromne oružane kapacitete, odnosno uvođenjem obavezne masovne vojne pričuve. Od aktivnih vojnika napravio je komunalne redare koji čiste snijeg po gradovima, a uveo bi i služenje vojnog roka da državne financije to dopuste.

Priča o tome da vojska treba biti u svim dijelovima Hrvatske nepotrebna je i preskupa, no ona može biti rezultat promišljanja vojnih profesionalaca koji su zanat ispekli u školama nekadašnje države. Njima je - kako neprekidno govori general Krstičević, recentni ministar obrane - važna veza naroda i   Hrvatske vojske. Bez obzira koga i koliko to koštalo.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961