Pjesnikinja Nada Grubišić (1954. – 2018.)

Ovih je dana u Zagrebu preminula i tiho, kao što je uglavnom živjela, ispraćena najužom obitelji u Fažani zadnji počinak našla književnica, u prvome redu pjesnikinja, Nada Grubišić, u književnome svijetu poznata i kao Nada Gulin. Rođena Puljanka, u rodnome je gradu završila gimnaziju te diplomirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Pisala je poeziju, epove i pjesničku prozu, a povremeno i članke, osvrte, oglede objavljene u hrvatskim, slovenskim i američkim listovima i književnim časopisima. Bila je članica Društva hrvatskih književnika. Već nakon prve objavljene zbirke zapažena je u čitateljskim i kritičarskim krugovima. Premda zatajna, živeći izvan takozvane metropole, daleko od medija i pjesničkih grupacija, isključena iz pomodnih trendova i bilo koje zadane, poželjne estetike, a kritički vrlo skromno praćena i vrednovana, Nadu Grubišić današnji upućeniji poznavatelji stiha drže jednom od najvažnijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja.

Uz vjerojatno mnogo neobjavljenih rukopisa, sad već u ostavštini, objelodanila je zbirke: "Apokaliptična avenija" (Pula, 1986.), "Djevojčica iz porječja" (Zagreb, 2000. i 2013.), "Djevičanstvo ili The Moralizing Florist" (Zagreb, 2003.), "Metropola praznine" (Pula, 2007.), "Čitanje Dubrovnika" (ep; Zagreb, 2007.), "Akvarel" (poetski roman bez interpunkcije; G. Jelenska, 2010.), "Bolesna ruža" (Rijeka, 2013.), "Oralne teme" (G. Jelenska, 2013.), "Putovanje u mjestu" (G. Jelenska, 2013.), "Kadulja – u zaklonu s Nabokovom" (Rijeka, 2015.) i "Tusculum" (Rijeka, 2016.). Apartnost i distinktivnost Grubišićkinih stihova spram rukopisa suvremenika u prvome redu nalazimo u stanovitu, rečeno je, trendovskom izolacionizmu, ali i nepovodljivoj autorskoj svijesti glede snage i moći vlastita izraza, dakle u prirodnoj i neponovljivoj vlastitosti napisanoga kao spoja doživljenog i pročitanog, žuđenog i stvarnog, izmaštanog i transponiranog, citatno ugrađenog i složenijom asocijativnošću poetike upletenoga u svijet pjesme – bilo pisane kao izravno svjedočanstvo lirskoga subjekta, dakle u prvome licu, bilo pak neutralnije u drugim oblicima – projekcijama autorskoga "ja". Nada Grubišić – autorica, ponovimo, iz prve lige hrvatskih pjesnikinja naših dana – od svojih prvih početaka piše o nemirima tijela i duše, duha i uma, o prožimanju senzacija i čovjekove nutrine s fenomenima odnosno pojavnostima nerijetko i antropomorfizirana krajolika – mahom zavičajnog, onoga mediteransko-istarskoga te hrvatskoga uopće, no i onoga usvojenog bilo putovanjima, bilo pak iz izabrane literature kojoj se autorica utjecala i posvećivala na putu intelektualnoga sazrijevanja i kreativnoga rasta. Riječ je u nje često o smislenu nizanju slika, događaja, doživljaja, stvarnih i najrazličnije transponiranih, o sjajnoj i uvijek iznova neočekivanoj metaforici, kipućemu bujanju mašte, skladu kontemplacije i snažne erotičnosti, o maštovitosti onkraj jeftine nakane da se konstrukcijom svidi, dapače, stalno je u njezinu tekstu propitivanje autorske pozicije, ženstva, jastva lirskoga subjekta neograničena vremenom i prostorom. I kada pjeva vlastito, i kada "citira", kada se traži i uporno (ne) nalazi ondje gdje je (ne) očekujemo…, Nada Grubišić svjesna je svoga autorskog stava kao i mjesta, moći i snage koju "njezin" lirski subjekt crpi baš iz svojevrsna autsajderstva, odnosno nepripadanja, što je postalo i, konačno, ostalo vrijednosnom prednošću i estetskom posebnošću ove pjesnikinje lijepa jezika i neusporedivih svjetova koji nam ostaše zapisani i prepoznatljivim rukopisom napisani – i za buduće čitatelje, i za nova čitanja. Počivala u miru kolegice i prijateljice.

Uime Istarskoga ogranka DHK Pula

Boris Domagoj Biletić