Bizarna, nevjerojatna priča koja bi se lako mogla svrstati pod rubriku vjerovali ili ne dogodila se u pulskom kafiću Leggiero o čemu smo jučer pisali.

Konobar je predoslovno shvatio pravila akcije u kojoj se po nižoj cijeni dobije tost i kava ako se naruče zajedno. Zabranio je ocu da podijeli komad tosta sa svojim djetetom. Zapravo je to presjek današnjeg života u kojem je konzumerizam top tema. Zarada i samo zarada, jedino je mjerilo uspjeha, i sve je drugo manje važno. Biti čovjek, častan i pošten, socijalno osjetljiv danas je gotovo uvreda. Mana od koje se bježi kao vrag od tamjana.

U zabrani dijeljenja tosta, pa bilo da se dijeli i s vlastitom djetetom, ogleda se sva bijeda današnje politike poslovanja u nas. Podijeliti, u ovom slučaju tost, znači izgubiti zaradu. Jer, ovaj kome je dana polovica, neće kupiti cjelinu. Ili, još gore, neće kupiti ništa. To je, vjerujemo, bila poanta akcije kafića Leggiero, no loše su je odradili. I da se razumijemo, nema ništa loše u zarađivanju, ali ima u ovoj neposlovnoj vrsti zarađivanja.

Nemojmo zaboraviti da su konobari radnici koji rade prema uputama poslodavca. Odbijanje posla često znači otkaz. Ili barem udarac po džepu. Vjerujem da se upravo to dogodilo u Leggieru. Konobar je samo prenio pravila svog poslodavca ili voditelja objekta. I poslodavcu, i voditelju objekta u ovoj priči konobar, nije bio važan, a ispao je najveći negativac. Štoviše, i poslodavac, i voditelj objekta odgovornost su svalili na tog istog jadnog konobara koji je očito samo radio ono što mu je rečeno. Kao, shvatio je akciju previše doslovno i zabranio ocu podijeliti tost ili dvjema djevojkama podijeliti kolač. Ma dajte! Čovjek je samo radio ono što mu je rečeno. Kamo sreće da je to napravio na svoju ruku jer bi to značilo da radnici, posebno oni u ugostiteljstvu, nisu gotovo robovi i imaju slobodnu volju. U Leggieru je nemaju. Štoviše, konobari se ondje šikaniraju do te mjere da im poslodavac oduzima od plaće ukoliko u novčaniku imaju "žute" kovanice. Koliko žutih donesu, toliko im se oduzme od plaće. I ne, nije šala kao što se čini na prvu. Živi svjedok sjedi preko puta mene. Došla žena na kavu, a Leggiero u međuvremenu podigao cijene. Umjesto 10 kuna, kava je tada koštala 11. Žena konobaru dala 10 kuna u papiru, a preostalu kunu izbrojala u "žutim" kovanicama. Konobar je na to moli da mu da kunu u komadu jer će mu u suprotnom gazda skinuti s plaće. Valjda ne podnosi "žute". I nije se to dogodilo jednom, više je konobara molilo goste da im plate u "komadu". A o njihovim plaćama ne treba ni govoriti. Ili trebamo?

Kukaju naime poslodavci, posebno iz ove branše, kako nemaju ljudi koji bi radili. Posebno se konobara ne može naći ni za lijek. Posebno onih kvalitetnih. E pa možda je vrijeme da se ti isti poslodavci zapitaju zašto je tome tako. Radnik u ugostiteljstvu radi i nedjeljom, i praznicima, i noću, i danju, i po 10 sati dnevno, i u sezoni najčešće bez slobodnog dana, i sve to na nogama. I to za plaću koja je odavno prestala biti atraktivna i primamljiva, u okruženju u kojem je napojnica, inače uobičajena u zapadnom svijetu, iznimno rijetka pojava. Zato poslodavci dragi, da bi nešto dobili, morate nešto i dati. Veću plaću prije svega.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961