Viši savjetnik iz Instituta za turizam, dr. Ivo Kunst, ne dijeli do kraja posvemašnji optimizam što se po uspješnoj ljetnoj sezoni proširio državnim institucijama, pa i medijima. Treba pogledati, napominje Kunst, ide li turizam u pravom smjeru te je li strategija razvoja te privredne grane dobro osmišljena.
- Kako ocjenjujete proteklu ljetnu turističku sezonu - jesu li - postignuti rekordi vjerodostojni?
- Sezona koja još traje svakako je bila rekordna po broju dolazaka i noćenja kao i po financijskim učincima. U tom smislu, ne bi trebalo biti sumnje da su rezultati vjerodostojni. S druge strane, postavlja se pitanje jesu li to jedini kriteriji na temelju kojih se ocjenjuje ide li hrvatski turizam u pravome smjeru? Meni se, naime, još uvijek čini da se turizam u Hrvatskoj dešava uglavnom po inerciji i bez da se njegovim razvojem i rastom promišljeno upravlja sukladno zacrtanoj strategiji. Jer kako inače objasniti činjenicu da smo već ove godine postigli broj noćenja koji je Strategijom zacrtan za 2020. godinu, a da smo u slučaju financijskih primitaka tek negdje na razini 2017. godine.
- Nema značajnijih pomaka niti u pogledu bivše vojne imovine?
- Svemu tome valja pridodati i činjenicu da se još uvijek nijedan bivši vojni objekt ili napušteno industrijsko postrojenje na turistički atraktivnoj lokaciji nije transformiralo u turistički interesantnu ponudu, da nema kvalitetne suradnje među različitim ministarstvima čija je jurisdikcija bilo direktno, bilo indirektno povezana s kvalitetom ukupne turističke usluge i destinacijskog turističkog proizvoda. Čini mi se da je i ovo dovoljno za prosudbu je li se u još jednoj, brojčano rekordnoj turističkoj godini doista učinio neki željeni i obećavani kvalitativni iskorak.
- Sve više se govori o održivom turizmu – gdje su granice rasta, broja gostiju i noćenja?
- O održivosti hrvatskog turizma se, nažalost, još uvijek uglavnom samo govori. Granice rasta zasigurno leže ne samo u kvaliteti i raspoloživosti komunalne i druge infrastrukture - od prometa u mirovanju, osobito na razini samih turističkih (mikro)destinacija, preko zbrinjavanja krutog otpada, do fekalne i oborinske odvodnje i vodoopskrbe, već i u mjeri u kojoj je domicilno stanovništvo spremno za suživot sa turistima, osobito u kontekstu trajanja turističke sezone. Ipak, mišljenja sam da najveću prijetnju dugoročnoj razvojnoj održivosti hrvatskog turizma čini turistifikacija samo uskog obalnog pojasa, naročito u kontekstu nekontroliranog rasta obiteljskih apartmana. Što je prostor na kojem se dešava turistički razvoj plići, osobito u smislu praćenja obalne linije Jadrana, to će dugoročno održivi prihvatni kapacitet Hrvatske, kako u ekološkom, tako i socijalnom i ekonomskom kontekstu, biti manji, iz čega se može zaključiti da će se granice održivosti vrlo brzo doseći. Posebnu pažnju bi valjalo usmjeriti na potrebu turističkog razvoja po dubini teritorija, a što su određeni dijelovi zemlje, kao što su, primjerice, Istra ili Imotska krajina, već shvatili ne samo kao nužnost, već i dobrodošlu proizvodnu diferencijaciju i inovaciju.
- Ima li Hrvatska infrastrukturu za sve veći broj turista - ceste su krcate, u nekim gradovima ne radi ni kanalizacija, nema interneta....
- Očito da nema. Ili bolje reći, postojeća je infrastruktura dovoljna za veći dio godine kad nema turista, dok su evidentna uska grla tijekom sezone zato jer u Hrvatsku 90 posto svih gostiju dolazi samo tijekom četiri ljetna mjeseca i tad nastaju problemi. Takva situacija nameće i pitanje ekonomske smislenosti ulaganja u proširenje za turizam vitalnih infrastrukturnih sustava. Uzmite za primjer samo Dalmatinu, cestu A1 koja je, sasvim sigurno, vitalna prometna žila kucavica koju ljeti koristi ogroman broj turista, a koja je od listopada do svibnja gotovo prazna te koja svojim autonomnim prihodima ne može nikako vratiti novce koji su u nju uloženi. Neovisno o tome, međutim, ako Hrvatska dugoročno želi opstati na turističkom tržištu, potrebno je smisleno i odgovorno, a to znači i ekonomski koliko-toliko racionalno, ulagati u proširivanje identificiranih infrastrukturnih uskih grla, osobito na razini svake pojedine turističke destinacije. Osim vlastitih sredstava općina/gradova, danas je, na sreću, moguće aplicirati i za različita sredstva EU fondova. (Dubravko GRAKALIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU