"Barufe" su primjer kako uspješne suradnje ruše pred sobom sve granice, i mentalne i geografske

Isteklo je pravo korištenja fotografije
Isteklo je pravo korištenja fotografije

Istarsko narodno kazalište - Gradsko kazalište Pula s koproducentima Gledališčem Koper (Slovenija), Slovenskim narodnim gledališčem iz Nove Gorice (Slovenija) i Slovenskim stalnim gledališčem iz Trsta (Italija) danas i sutra, 16. i 17. studenog pretpremijerno, te u subotu, 18. studenog premijerno ugošćuje predstavu Carla Goldonija-Predraga Lucića "Barufe".

Predstavu je pulska publika mogla vidjeti ljetos na Kaštelu, a ovo je dvoranska premijera. Sve izvedbe započinju u 20 sati. Redatelj je Vito Taufer, a glume Gojmir Lešnjak Gojc, Marjuta Slamke, Patrizia Jurinčič Finžgar, Rok Matek, Iztok Mlakar, Petra Bernarda Blašković, Elena Brumini, Nika Ivančić, Luka Cimprič, Kristijan Guček, Igor Štamulak, Andrej Zalesjak i Gorazd Žilavec.

Predivan i uigran ansambl

Uoči pulske izvedbe s Petrom Bernardom Blašković, nominiranom za sporednu žensku ulogu za Nagradu hrvatskog glumišta, razgovarali smo o njenoj ulozi u "Barufama" i planovima za budućnost.

- Nominirani ste za sporednu žensku ulogu za interpretaciju Libere u predstavi "Barufe". Riječ je o zahtjevnoj ulozi, koja, premda nije glavna, na neki način "nosi" dio radnje. Kako ste se za tu ulogu pripremali?

- Od samog poziva Gordane Jeromela Kaić pa do prve premijere koja se dogodila u Kopru ovoga ljeta, bio je to jedan prekrasan ljudski i umjetnički proces. Presretna sam što sam imala čast sudjelovati u ovako velikoj koprodukciji i vidjeti koliko takve suradnje mogu biti uspješne rušeći sve granice pred sobom, mentalne i geografske. Radnja je smještena u primorskoj Istri, a ona u sebi sadrži sve elemente koje je Goldoni u svojim "Ribarskim svađama" i zamislio. U vještom peru Predraga Lucića, svaka je uloga poprimila jednu domaću dimenziju i obogatila se karakteristikama našega područja. Od Splita, u jezičnom smislu, došli smo do Istre i tu, s kolegicom Patricijom Jurinčić Finžgar koja je prevela slovenski dio teksta, radila sam i kao prevoditeljica na naš, istarski dijalekt. Koji je to? Naravno da to ne može biti samo jedan kada je u Istri svako selo specifično, zato smo se u suradnji s divnim redateljem Vitom Tauferom, opredijelili za jedan miks čakavskog i talijanskog dijalekta našeg kraja, istrovenetskog, kako bi bila predstavljena Istra u svojoj obalnoj i kopnenoj ljepoti izražavanja, a samim time pokazala realnost prepletanja jezičnog bogatstva na našem teritoriju. Osim onoga što svaki glumac svojim sposobnostima, talentom i vještinom unese u ulogu, vođen redateljem, ipak ne može ostvariti ništa spektakularno ukoliko ansambl u kojem djeluje nije na istoj valnoj dužini. Ovaj predivan ansambl složen od samog šlaga slovenske kazališne scene, bio je idealna kolijevka u kojoj sam iznjedrila moju Liberu. Maštovitost, suradnja, podrška, razumijevanje i zajednički cilj, naša predstava, omogućili su da se Libera rađa u odnosu i na druge likove ovog komada. Libera ne bi mogla biti to što je bez muža Sergia, sestre Urše i najmlađe sestre Keke s kojima gradi istarsku obitelj. Imati takve partnere na sceni omogućuje ti da stvoriš sve što si zamislio, da se igraš svaki put i živiš i uživaš u onome što radiš tijekom predstave na sceni. A opet da nas ne zadirkuju naše susjede iz druge obitelji... "Barufa" ne bi bilo. Raditi s osmijehom na licu svaki dan, velika je privilegija.

Prebroditi jezične barijere

- U predstavi je vrlo važna i jezična komponenta, a pošto Vi govorite sve te jezike i dijalekte, zasigurno Vam nije bilo teško glumiti.

- Ah... prebroditi jezične barijere unutar teksta i naviknuti se i razumjeti slovenski dijalekt, to je možda bilo na početku najteže. Malo smo se zezali da igramo na "šteker" jer smo panično čekale tu zadnju riječ kako bi krenule sa svojom replikom... ali vrlo brzo je sve sjelo na svoje mjesto pod blagonaklonom redateljskom palicom koja nas je vodila i bodrila i tražila od nas kreativna glumačka rješenja. S Nikom Ivančić, predivnom mladom glumicom beskrajne energije i talenta, bilo je zabavno čekati iza kulisa naš trenutak u zadnjoj, velikoj ženskoj svađi s "batinjanjem" jer su replike izrazito sočne, životopisne autohtone konstrukcije psovki... tako da, iako je na sceni svađa, u nama je sreća jer se možemo nesputano izražavati. Nakon zadnje svađe pomalo ponestane daha koliko je zahtjevna, vratimo se iza kulisa kao da smo trčale maraton... Ali to je čar ove predstave, što ona ne podnosi laž i suzdržanost, sve mora ići do kraja, u tijelu i emociji.

- Sada ćete istu ulogu igrati i u pulskoj kazališnoj kući, dok ste ljetos igrali na Kaštelu. Razlika između dvoranske i vanjske izvedbe iste predstave?

- U ambijentalnoj ili dvoranskoj izvedbi meni se nisu pokazala neke razlike. Mi smo svi i dalje u svojevrsnom ringu na trgu okruženi publikom koja je jako blizu. Ljetne premijere u Sloveniji doživjele su svoje unutarnje izvedbe i one su bile jednako uspješne kao na ljetnim pozornicama. Ono što je različito je to što imamo novu članicu ansambla, Elenu Brumini, koja je svojom interpretacijom Urše unijela novost u predstavu. Voljela bih u Puli vidjeti punu dvoranu, voljela bih da svi dođu pogledati ovu komediju koja nosi u sebi predivnu priču o ljubavi i ribičkom životu. Ima i aktualnih trenutaka koji aludiraju na trenutačnu situaciju malih ribara u društvu. A sve je začinjeno onom domaćom besidom koju je tako teško još čuti. Ulaganje četiri kazališta u ovakav projekt ima stvarno veliki društveni, socijalni i kulturni značaj i voljela bih da to publika prepozna i podrži. Ne treba brinuti što je djelomično predstava i na slovenskom primorskom dijalektu. Sve se razumije i mimo riječi jer su tu stvarno velikani slovenskog teatra koji će gledatelje i nasmijati i dirnuti do suza.

Kreativni poticaj poput udaha

- Glumite u Osijeku, režirate i glumite u brojnim ostvarenjima Istra Inspirita. Kako uspijevate koordinirati sve te uloge i poslove?

- Posao me ne umara, već obnavlja i održava živom. Svaki kreativni poticaj za umjetnika je kao zrak koji diše i bez kojega ne može, a svako ostvarenje novi udah. Imam privilegiju raditi ono što sam sanjala od malih nogu, i to je predivno. Kako se čovjek može umoriti ili zasititi najljepšeg sna? Mislim nikako. Život me stalno vodio kroz različite umjetničke izričaje i to je ono što ja jesam. Jedno nadopunjuje drugo i zato mi nije teško sve to uskladiti.

- Planovi za budućnost.

- Planova, projekata, predstava, priča, snova i želja ima još puno. Izrazito mi je važno i dalje nastaviti surađivati s Istarskim narodnim kazalištem koje mi je u ovih nekoliko zadnjih godina pružilo prilike igrati predivne i velike uloge i raditi s divnim redateljima. Naravno to je moguće zahvaljujući mojoj matičnoj kući u Osijeku koja je to omogućila i dopustila. Biti na daskama u svom rodnom kraju teško je opisati, ono ima neku iracionalnu sreću koja te obuzima dok si na daskama. Presretna sam zbog prilike koju mi je ukazala Gordana Jeromela Kaić i drago mi je što se mogu odužiti njenom povjerenju ovom nominacijom za Nagradu hrvatskog glumišta. (Razgovarala Vanesa BEGIĆ)

 


Podijeli: Facebook Twiter