PIŠE: DUŠKA PALIBRK
Autistična vlast
Šačica majki autistične djece na pulskoj je Portarati širila svoje prosvjedne transparente, a ljudi su prolazili, subotnja se špica zahuktavala. Struju im je dao obližnji hostel, nakon što su ih u mondenom butiku odbili, ali nisu imali razglas. Nisu bučali, nije se ništa orilo. Samo su se uhvatili za ruke, probušili svoje plave balone i jačinom svoga glasa njihove je poruke odgovornima u ovoj zemlji odaslala predsjednica Udruge za autizam Istre. Ljudi su išli za svojim poslom.
Mala skupina majki nije zamjerila. Bitno im je, kažu, da ih mediji prenesu, da ih političari čuju. Nema njih nikad puno više ni na drugim okupljanjima. Nemaju vremena ni družiti se, kamoli prosvjedovati. Njihova djeca, nemoćna i kada odrastu, ne mogu ni trenutka bez pomoći druge osobe. I to bliske i poznate jer je svakodnevna rutina i poznato okruženje prijateljski svijet za autiste. Puno je tu nijansi, jer je spektar autističnih poremećaja jako širok, svaka je osoba priča za sebe. U Istri najmanje je 150 takvih priča, obitelji koje žive autizam 24 sata dnevno, svakog dana u godini. Autistično začahureni u svoje probleme, svoje domove i udruge.
A koliko je još, jednako autističnih, mislim izvan središnje matice društva, koji se nose s drugim oboljenjima i velikim životnim teškoćama. Okupljaju se u udruge, povezani istim problemom, i svaka vodi svoju bitku sa sustavom. Sustavom koji se u lošoj raspodjeli javnog novca najlakše odriče najslabijih i najnemoćnijih. A onda, kao vrhunac licemjerja, pošalje svoje izaslanike i ključare raznih javnih kasa da dižu slušalice pred kamerama i skupljaju novac od građana za „hrabru djecu“. Sve humanitarne akcije ovog svijeta ne mogu zakrpati rupe u sustavu koji ne funkcionira.
Ono što je u opisu posla institucija sve više obavljaju udruge. Zamišljene kao izvaninstitucionalna potpora, gotovo da su postale jedino mjesto gdje potrebiti mogu potražiti pomoć i pravnu i svaku drugu. Udruge utjeruju zakonom zajamčena prava građana, a konkretne akcije i potrebe sve više financiraju kroz projekte iz europskih fondova, prolazeći sami svu tu kompliciranu proceduru. A kako su EU-natječaji najčešće namijenjeni nadogradnji institucionalnog sustava, nadstandardu, razumljivo je što imamo likovnu radionicu, recimo za autističnu djecu, ali nemamo za njih dnevni boravak. Valjda je lakše kupiti vojne avione i izgraditi cestovne petlje za nove trgovačke megacentre. E, tu smo ekspeditivni i bogati.
Stvarni autisti u ovoj zemlji su političari. Oni su ti koji više ne vide realnost oko sebe. A nisu to nadoknadili posebno izoštrenim nekim drugim sposobnostima i čulima. Poput socijalno nevješte ali duboko osjećajne dvojice mladića oboljelih od autizma koji su prijateljskim zagrljajem za zajedničku fotografiju ozarili lica svih u maloj skupini prosvjednika ispod Slavoluka Sergijevaca.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
