Prevođenje je samotan čin

IVA GRGIĆ MAROEVIĆ BILA JE GOŠĆA DORUČKA S AUTOROM

Prevođenje je samotan čin

0
Iva Grgić Maroević i Aljoša Pužar (Danilo MEMEDOVIĆ)

Iva Grgić Maroević bila je današnja gošća Doručka s autorom, a tom se prigodom prisjetila kako nije prvi put na ovom kultnom programu Sa(n)jma knjige.

- Prvi put sam ovdje kao gošća, ali već sam bila na Doručku, i to upravo s Aljošom Pužarom kada je gost bio veliki Umberto Eco, a s nama je bio i Vojo Šiljak, te ja sam prevodila. Tada su me kolege zezale da meni nije dao ružu Šiljak, nego Eco, što je bilo i točno, jer je Šiljak dodao ružu Ecu koji je potom dao taj cvijet meni, a televizija je snimila upravo trenutak kada daje cvijet meni, započela je Grgić Maroević anegdotom svoje gostovanje na Sajmu.

Ogromna odgovornost

Ova čuvena prevoditeljica i znanstvenica prisjetila se kako je na Sajmu prije par godina morala u zadnji trenutak uskočiti kao prevoditeljica za gostovanje Orhana Pamuka, iako je tu bila sjajna prevoditeljica s turskog Marta Andrić, no Pamuk je htio pričati engleski. Kazala je da jezik može autoru biti zatočenje i izlaz, te da je učestalo prijevod kao druga strana veza. Po njoj su prevoditelji često nevidljivi, jer i žele biti nevidljivi na neki način, ali imaju ogromnu odgovornost.

Na upit o prijevodima putem Googlea, kazala je da se s jednog jezika na drugi prevodi putem engleskog, tako da je nerijetko u tim prijevodima doktor uvijek muškog, a primjerice dadilja ženskog roda.

- Nevjerojatno je da čak s nekih poznatih jezika, primjerice s talijanskog na francuski Google prevodi putem engleskog. Danas se govori i o ženskom i muškom prevođenju, neki znanstvenici kažu da se u prijevodu nalaze etike skrbi pa je stoga žensko, jer se bavi brigom za drugog, kazala je Grgić Maroević.

Bilo je riječi i o tome da je prevođenje samotan posao, iako prevoditelj, za razliku od autora, se ne mora boriti s praznim bijelim papirom, odnosno s praznim ekranom.

Omiljena Virginia Woolf

Grgić Maroević je govorila kako prevodi s engleskog i talijanskog, najviše voli Virginiu Woolf, a prevoditi tu autoricu za nju je poseban užitak, jer donosi specifičan jezik.

"Žensko pismo je jedan izraz koji je imao malo preveliku odjek", kazala je, a govoreći o dijalektima, naglasila je da su joj otac i majka bili iz različitih krajeva, te da je potom imala razne utjecaje, tako da nije imala neki primarni dijalekt. "Puno se govori o pitanju standardnog jezika, a to nije samo kod nas, nego i kod susjeda Talijana, koji su rekli da je njihov jezik 'stvorila' televizija, a nažalost svugdje postoji puno programa bez službe za jezik i govor.

Na upit treba li prevoditi crnogorske autore, kazala je da svaki narod ima pravo zvati svoj jezik kako hoće, a da te filmove treba prevoditi ako se nekome da trošiti.

- U zadnje vrijeme puno se govori da se intelektualci ne bi trebali 'pjeniti" oko svog položaja. Prema Sartreu, intelektualac je čovjek koji se uzrujava oko stvari koje ga se ne tiču. Odrasla sam u kući s četiri liječnika, nikada mi nitko nije govorio da se ne uzrujavam i čuvam zdravlje. Zdravlje jest, dakako važno, treba paziti na neke stvari, ali ipak, mnogi će reći da je ljubav najvažnija. Moramo puno govoriti, sigurno nam neće donijeti zdravlje to da smo kući i ne brinemo ni o čemu", kazala je zaključivši da se smatra utopistom i da želi da svi budu utopisti. (Vanesa BEGIĆ)