Nataša Rojnić Putarek, rodom Puljanka, doktorica je znanosti i trostruka (sub)specijalistica medicine - pedijatrica, dječji endokrinolog i dijabetolog. Docentica je na Katedri za pedijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a donedavno i pročelnica Zavoda za endokrinologiju i dijabetes Klinike za pedijatriju KBC-a Zagreb te Referentnog centra za dječju endokrinologiju i dijabetes Ministarstva zdravstva. Bavi se čitavom endokrinologijom, hormonskim statusom u cijelom organizmu, od bolesti štitnjače, hipofize i nadbubrežne žlijezde, do poremećaja puberteta, rasta i poremećaja metabolizma kostiju, te kao velika cjelina - dijabetesom u djece, prvenstveno autoimunim oblikom dijabetesa koji, kao sve autoimune bolesti, s godinama sve više narušava zdravlje, a javlja se u sve mlađe djece. Razgovor počinjemo s pulskom bolnicom i nedostatkom kadra.

- Pulskoj bolnici, kao uostalom i svim drugim hrvatskim bolnicama, trenutno nedostaje liječnički kadar. S obzirom da je trenutno u različitim fazama edukacije oko 70 liječnika specijalizanata u drugim medicinskim centrima u Hrvatskoj, logično je da u skoroj budućnosti taj nedostatak kadra neće biti do te mjere izražen. Vodstvo pulske bolnice dugoročno ima vrlo dobru strategiju privlačenja mladih stručnih ljudi i gotovih medicinskih stručnjaka u grad. Svakako, nova, lijepa bolnica u izgradnji sa suvremenim uređajima i tehnologijama obećavajući je početak takvog procesa.

- Biste li se vratili u Pulu, pogotovo ako se otvori medicinski fakultet o čemu se sve glasnije govori?

- U Pulu bih se vratila jako rado, no za sada, nažalost, to još nije moguće. Nadam se jednog dana. Drago mi je što je Sveučilište u Puli zajedno s docenticom Hrstić i vodstvom pulske bolnice odlučilo postaviti tako visok cilj kao što je uspostava medicinskog fakulteta u Puli. No, za realizaciju ovog projekta treba još vremena i ukoliko se realizira, sa zadovoljstvom ću sudjelovati u nastavi i edukaciji novih liječničkih kadrova.

- Ostali ste na Medicinskom fakultetu u Zagrebu odmah nakon diplome. Već 20 godina obrazujete nove generacije liječnika, ali ih i dalje kronično manjka. Opada li interes za medicinu ili se smanjuju upisne kvote?

- Zadnjih godina ponovno raste broj zainteresiranih za upis na medicinu. Kvota se nije smanjivala, u Zagrebu je i dalje 300 studenata, plus 50 na studiju na engleskom jeziku, na kojem je također zadnjih godina kvota popunjena u potpunosti i postao je vrlo interesantan i u europskim i svjetskim razmjerima. U Hrvatsku dolaze i studenti hrvatskog podrijetla izvana, te sada imamo puno studenata, primjerice, iz Izraela, Francuske, Kanade. Mislim da je medicinski studij u Zagrebu temeljit, kvalitetan, a to se posebno vidi po tome što jedan dio naših studenata, nažalost, odmah nakon fakulteta odlazi u druge zemlje i tamo na nostrifikacijskim ispitima postižu vrlo dobre rezultate i postaju uspješni liječnici. Ipak mi se čini da veći dio njih ostane u Hrvatskoj. Trenutno su, međutim, najveći problem našeg javnozdravstvenog sustava odlasci liječnika već dovršenih specijalizanata i subspecijalizanata, koji su već postali etablirani stručnjaci, a mladi su, entuzijastični, u dobi od 30 do 40 godina… Akutni je problem baš taj odljev mladih stručnjaka koji, nažalost, može eskalirati i u kronični.

- Zašto odlaze? Dobro poznajete i javni i privatni zdravstveni sektor. Gdje su najveći problemi?

- Mogu reći iz iskustva rada u jednom velikom sustavu kao što je KBC. Općenito je mišljenje da je najvažniji razlog odlaska plaća, što dijelom i jest točno, ali mislim da je ključni razlog preopterećenost liječnika s obzirom da nas ima premalo, da su dugoročno prenapučene ambulante i operacijski programi, prečesta dežurstva, previše poslova na koje nemamo direktan utjecaj te, što smatram iznimno važnim, nemogućnost rada u znanosti. Sav znanstveni rad kojim se bavimo praktički radimo sami od početka do kraja, s vrlo oskudnim materijalnim sredstvima, najčešće svojim novcem i u svoje slobodno vrijeme, tako da to dugoročno iscrpljuje. S druge strane, percepcija naše struke u javnosti nije najbolja. Kolege koji su otišli u neke zemlje zapadne Europe hvale dobru organizaciju rada, sasvim drugačiji odnos među kolegama i prema liječnicima u društvu. Dobar dio liječnika osobito je frustriran takvom situacijom. Država bi morala učiniti dodatne, veće napore da se mladi ljudi vrate te im omogućiti rad u njihovoj struci. Trenutno se nemaju gdje vratiti, a kada se i vrate, na njih se gleda sa skepsom, ne uvažava se to što su postigli i nerijetko moraju polagati nove ispite. To sve ne samo da nije poticajno, već je prilično deprimirajuće. Treba ih prihvatiti, prigrliti, stvoriti u njih dojam da su dobrodošli u sredinu koja je njihovo pravo, prirodno i radno okruženje. (Duška PALIBRK)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU