U OČEKIVANJU ADAPTACIJE MALE SCENE
Malo mjesto za posebne predstave
Ravnateljica Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula Gordana Jeromela Kaić ovih je dana najavila da u INK-u predstoji obnova dijela kazališnog prostora, a uz ostalo je u planu i adaptacija prostora Male scene. Planirana je nabavka teleskopske tribine s oko 200 mjesta, uređenje novog evakuacijskog izlaza, režijske platforme i radne rasvjete na sceni…
Tijesno, vruće, ali…
Uh, ta Mala scena INK-a… Tijesno mi je tamo, ponekad i prevruće, a ako netko želi otići prije kraja predstave mora to učiniti pred očima publike, ali i glumaca, proći tik do pozornice nakon skakutanja stepenicama i nakon malo guranja uz stolice koje nikad nisu bile toliko udobne kao one u glavnom dijelu kazališta. Zbog svega toga, kada čujem da se predstava igra na Maloj sceni, u pravilu nikad nisam presretan i pitam se zašto ta predstava ne bi mogla biti izvedena na velikoj sceni.
Sada kada smo to riješili, kada me prođe ta primalna volja za gunđanjem, sjetim se, s druge strane, koliko sam odličnih ili u najmanju ruku zanimljivih predstava gledao na Maloj sceni dok je na velikoj bilo izvedbi za koje sam se pitao koji je sad ovo vrag? Bilo je i na Maloj sceni INK-a predstava koje su me ostavile zbunjenim, no kada se radi o ovom prostoru, u sjećanje mi prije svega dolaze neke sjajne predstave koje su ovdje bile odglumljene, neovisno o tome je li se radilo o premijeri, reprizi ili gostovanju. Bile su tu "Glorija", "Dogvil", "Sunčana i Sever", "Srce veće od ruku", "Sol Zemlje", "Istovremeno drugi, "16", "Razredni neprijatelj", "Škrtac" ili nedavno "Pluća". Sve majstorske izvedbe koje su me okupirale i natjerale da o njima razmišljam i nakon odlaska iz kazališta. Taj spisak bih mogao nastaviti, a iz njega nikako ne bih mogao izostaviti "Staklenu menažeriju" izvedenu 1998., po mom skromnom mišljenju najbolju predstavu iz produkcije INK-a koju sam gledao te meni jednu od najboljih predstava općenito. Božidar Smiljanić postavio je tada četvero glumaca samo da sjede, gledaju prema publici i govore tekst pa su se glumci, bez kretanja po bini ili komplicirane scenografije morali osloniti na svoju vještinu govora i prenošenja emocija. Od glumačke ekipe jedna tada mlada glumica pokazala je koliko je jaka. Bila je to Jadranka Đokić koja je u međuvremenu ostvarila puno vrhunskih uloga, ali do danas je pamtim najviše po toj.
Uzbuđenje i znatiželja
Također, još danas se sjećam uzbuđenja kombiniranog sa znatiželjom kada su nas pred ulazom u veliku dvoranu preusmjerili nadesno, u hodnik. Tada još nisam bio upoznat s topografijom prostora INK-a i samo sam se pitao: "Kamo nas to vode"? Ubrzo sam shvatio. Prošlo je otada više od 20 godina, možda je to bila neka predstava u sklopu PUF-a, ili nekadašnjih Festivala hrvatskih
kazališnih amatera ili pak Festivala smijeha, to mi je izblijedjelo, ali onaj osjećaj je ostao. Bilo je to vrijeme kada smo u kazalište dolazili radi gušta i radi otkrivanja nečeg novog, neobičnog. Neki su tada došli i ostali, bilo kao glumci ili kao vjerna publika.
Isto tako i publika koja danas dolazi na Malu scenu u pravilu traži nešto više ili nešto drukčije i ne nužno izvikano. Bio je to i ostao prostor na kojem je publika, bilo koje generacije, učila kazališni jezik, upoznavala se s fizičkim teatrom, plesnim pokretima koji su pričali priču ili pak predstavama na drugim jezicima za koje nije trebao prijevod jer su bile jasne same po sebi, primjerice u predstavi na arapskom "Smrt nebitnog čovjeka" u produkciji Sveučilišta Garyounis iz Libije izvedene na PUF-u. Nema tu jezičnih, tematskih ili stilskih barijera, ako je nešto novo i originalno, što traži drukčiji scenski pristup vjerojatno će naći prostora na Maloj sceni INK-a. (Mladen RADIĆ)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
