PIŠE LARA BAGAR

Pula nije tapija


Kada sam s osamnaest godina prvi put otišla u programu razmjene studenata preko bare u SAD kako bi otkrila taj vrli novi svijet, na JFK aerodromu u New Yorku let za konačnu destinaciju gdje me trebala čekati američka obitelj bio je otkazan. Jedino meni. Svi ostali studenti otišli su u svoje nove američke obitelji. Svi osim mene. Bila sam izgubljena kao i moja prtljaga. Bez igdje ikoga i ičega, sama na aerodromu, u tom međuprostoru dolazaka i odlazaka. Nikoga nisam poznala, jezik (rastegnuti američki engleski) slabo, mobitela nije bilo, nitko nije obraćao pažnju na mene. More ljudi je prolazilo, a ja sam sjedila i čekala. Sati su odmicali, ljudi su odlazili i ja sa nisam micala. Pale sam na svijetu. Oko ponoći prišao mi je čistač, ponudio me komadom pizze. Bilo mi je lakše. Malo. Nisam mogla ništa jesti, želudac mi se stisnuo - od straha i neizvjesnosti. Gdje su moje stvari, hoće li mi itko pomoći? Nakon nekih deset sata čekanja, strpali su me u kombi i odveli u hotel za pilote. Kada sam se idućeg dana konačno dočepala moga leta i sletjela na mali aerodrom gradića Erie u državi New York, pohrlila sam u zagrljaj - pogrešnoj obitelji. Bitno mi je bilo da me netko čeka s druge strane. Tko god.

Kada sam prije desetak dana upoznala Sergheja Roscsu, mladog Moldavca kojemu je jednoga dana majka otišla "na poslovni put bez povratka" i prepustila 18-godišnjeg sina na golo preživljavanje sjetila sam se svojih 12 sati neizvjesnosti koji su mi tada djelovali kao vječnost. Što je mojih 12 sati naspram Serghejeve dvije i pol godine bez majke, bez papira i putovnice. Što bih tada bila napravila da se nitko nikada nije pojavio? Nazvala bih svoje roditelje i dočepala se Jugoslavije koja je pucala po šavovima.

Serghej prije dvije godine nije imao koga nazvati i nije imao gdje otići. Imao je sve predispozicije da završi na tamnoj strani ili je mogao poput članova njegove obitelji ne suočiti se s problemom. Ali nije. "To je taj trenutak kada ljudi iz moje obitelji odustaju, bježe i ne žele se suočiti s problemom", opisao je Serghej nestabilne hazardere u njegovoj obitelji. Naime, Serghej ima brojne sposobnosti, ali nema sretnu obitelj. Kaže da će možda jednog dana napisati memoare.

Odlučio je prkositi "obiteljskom obrascu", živjeti normalan život kao i ostali. Serghej je bez ičije pomoći dobio posao, ima djevojku, ima bend. On je Puljanin. On ne zna za pulsku tapiju jer je njegov život - tapija. Naime, Serghej je prije mjesec dana dobio rješenje po kojem gubi pravo boravka u Hrvatskoj budući da od studenoga 2016. godine s njim više ne živi majka. Zakonska osnova po kojoj su dobili dozvolu za boravak u Hrvatskoj do kolovoza ove godine bila je spajanje obitelji. Upravo stoga moglo bi mu se lako dogoditi da bude deportiran u Moldaviju, gdje mu trenutačno žive i otac i majka, ali odavno ne kao partneri. Njegova je majka odavno mogla srediti Serghejeve papire, mogla mu se javiti, mogla je štogod učiniti. Učinili su to njegovi prijatelji u Puli. Učinila je to njegova prijateljica koja mi je preko messengera poslala poruku. Učinili su to čelni ljudi Grada koji su se u nekoliko dana zauzeli za slučaj ovog mladog čovjeka. Pokazali smo ovim slučajem da Istra nije multikulturalna i liberalna samo u predizbornim kampanjama, već i na djelu. Dokazali smo da Pula ipak nije tapija - barem kada je čovjek u pitanju. (Lara BAGAR)

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum