Šankerska dvojba jesu li prvi bili Sateliti ili Logaritmi bezbolno je utvrđena. Za razliku od pristranih navijača Bruno Langer, Saša Dadić i Zdenko Jardas imaju nepristrano sjećanje. Ostala je još jedna misteriozna dogma: Sateliti su gimnazijalci, a Logaritmi tehničari. Ne baš netočno, ali do kraja pojednostavljeno. Sateliti su bili draži učenicima iz gimnazije i ekonomske škole, profinjeniji i pomalo šminkeri bliži Beatlesima. Logaritmi su pak bili bend blizak radničkoj klasi, polaznicima tehničke škole i žešćim momcima, više nalik Rolling Stonesima. Zahvaljujući tom antipodskom odnosu među grupama je vladala harmonična atmosfera, bili su prijatelji. Za prvo pravo rivalstvo kriva je pjesma "(I Can't Get No) Satisfaction". Odnosno kako što vjernije odsvirati Richardsov distorzirani gitarski rif bez tehnoloških pomagala za koja nisu ni znali da postoje. Brzo su se domislili: češalj i aluminijska folija iz kutije s cigaretama.

Pop kultura, dušobrižnici i politika

Skidanje instrumentalnih dionica sviračima je bilo jednostavnije no pjevačima tekstova pjesama. Svašta se moglo čuti no važno je bilo znati refren i uvjerljivo ga otpjevati. S rock glazbom mijenja se i moda. Dečki sve rjeđe odlaze frizerima, a jeans se sve češća odijeva. Događaju se paradoksalne situacije kada oni koji su doveli mlade svirače pokušavaju te iste ošišati. Prvi je gotovo nastradao Saša koji je imao najdulju kosu. Problema je bilo i s američkim kaubojskim i takozvanim trapez hlačama. Unatoč dječjim bolestima dušobrižnika, pop kultura je nezaustavljivo zauzimala svoje mjesto u društvu, a tvorci politike su to znalački koristili.

Razumljivo, pozitivna klima pridonijela je stvaranju još nekih VIS-ova. Neki su svoju pravu priliku morali pričekati, a neki su brzo odustali. Već etablirani rockeri Sateliti i Logaritmi nastupili su na ogledu nazvanom "Biramo najpopularniji VIS Istre" koji se 23. prosinca 1965. godine održao u pulskom kinu Beograd. Desnu stranu dvorane zauzeli su navijači "svemirskih letjelica", a lijevu "preteča računala". Fanovi su se dobro organizirali. U dvoranu su unijeli velike količine voća, povrća, jaja i još koječega i sve to bacali na onaj drugi, ne njihov, omiljeni bend. Najgore je prošao Franci koji je pogođen u glavu rukohvatom stolice. Bilo je pomalo i krvi no ne i odustajanja. Tko je bio uspješniji? Bez vaganja - neodlučeno. Pravi pobjednici bili su riječki Sonori koji su nastupili kao gosti i održali odličan koncert. Dečki se slažu da su bili klasa iznad njih.

U prvom broju Glasa Istre objavljenom nakon gitarijade preko gotovo cijele stranice proteže se anketa o kulturno-zabavnom životu mladih u Puli naslovljena: "Zašto su mladi nezadovoljni?". Anketirani su uglavnom politički predstavnici školske i radničke omladine, a njihovi zaključci su svevremenski. Mladi se uglavnom okupljaju na šetalištima, u gostionicama, Malom mliječnom. Kluba nema. Zanimljivo, nadmetanje iz kina se ne spominje.

Osam tisuća ljudi na gitarijadi u Areni

U petak, 5. kolovoza 1966. godine u pulskoj Areni održana je velika gitarijada pred oko osam tisuća gledatelja, doduše samo tri tisuće s plaćenim ulaznicama. Osvrt Glasa Istre naslovljen je: "Zbog dernjave 'navijača' muzika se vrlo slabo čula". Nastupilo je devet električarskih VIS-ova iz Rijeke, Kopra, Karlovca, Beograda i Pule. Domaće boje branili su Logaritmi, Sateliti i Nelidi (kasnije su dobili veliko A, a N je postalo malo). Publika se podijelila u nekoliko, ne baš prijateljski raspoloženih, navijačkih tabora. Nagradu stručnog žirija zaslužile su beogradske Siluete, dok se publika priklonila domaćim Logaritmima. Dadić i Langer se slažu da su bili najlošiji, a pobjedu im je omogućio Serđo Blažić vještim prebrojavanjem glasova.

Svemu jednom dođe kraj. Zdenko je dobio ponudu koja se ne odbija. Svirao je na brodovima, doplovio do Kariba, a posljednja luka bila mu je u Švicarskoj. Nakon razgovora s jednim, nešto starijim prijateljem, objesio je gitaru na klin i diplomirao kemiju. U struci je dočekao mirovinu, a svoj omiljeni instrument više nikada nije dotaknuo jer …

Nakon raspada Satelita Emil Horn od dva sastava sklapa jedan i nastaju Beatstonesi (u Kölnu u Njemačkoj je od 1964. do 1966. godine djelovao bend The Beat-Stones) u postavi: Aldo Brljafa - bubnjevi, Branko Unković - vokal, Dinko Bijažić – bas gitara, Saša Dadić – ritam gitara, Mario Valić - klavijature i Wilhelm Emmerich Horn (pravo ime, ako nisam pogriješio) – solo gitara. Grupa je nastupila na gitarijadi u Zagrebu. Umjesto spriječenog Alda za bubnjeve je sjeo Saša, a gitaru je preuzeo Sergio Benussi. Njihovim odlaskom u Italiju, nakon Uljanika naravno, završio je prvi val pulskih elektičara.

Uoči emisije

Dokumentarni serijal o povijesti rocka u Puli autora Damira Burića pod nazivom "Rock'n'Pula - (locirana) subjektivna povijest popularne glazbe" svake nedjelje, do 1. srpnja, s početkom u 20 sati prikazuje se na pulskoj TV Novi, koja je i producent projekta. Uoči svake epizode Glas Istre u tiskanom izdanju petkom objavljuje feljton u nastavcima. (Damir BURIĆ)

Povezane vijesti

• Dan kada je rođen pulski rock
• "Listen, Hush, hush…"
• Priča o Atomskom skloništu i Bošku, čovjeku s vizijom i stihovima