PIŠE: GORDANA ČALIĆ ŠVERKO
Sindikalna računica
Kada je u lipnju prošle godine netom nakon što je tvrtka TCH u sastavu talijanskog Palladio Holding Group preuzela grupaciju Cimos Kopar, ministar državne imovine Goran Marić boravio je u Buzetu i obišao buzetsku tvornicu Cimosa. Dežurni skeptici s rezervom su primili njegove riječi da su u Cimosu ovom promjenom vlasničke strukture stvorene pretpostavke za zadržavanje radnih mjesta, ali i još veći opseg proizvodnje.
Upravo je očuvanje radnih mjesta u hrvatskom dijelu Cimosa, bilo glavni uvjet hrvatske Vlade kada je uoči kupoprodaje donijela odluku o načinu podmirenja duga kojeg je Cimos imao prema Riječkoj banci, a prema kojoj je slovensko Društvo za upravljanje imovinom banaka od hrvatske Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka otkupilo sedam milijuna eura potraživanja i taj iznos uplatilo u hrvatski državni proračun.
Hrvatska strana pokazala je itekako dobru volju odlučivši otpisati dio duga od 20 milijuna eura kako bi očuvala radna mjesta u hrvatskom dijelu Cimosa, tvornicama u Buzetu, Roču i Labinu, jer upravo je rješenje Cimosova duga izvansudskom nagodbom između Slovenije i Hrvatske bio uvjet talijanskog fonda za realizaciju kupoprodajnog ugovora o privatizaciji Cimosa. Novi vlasnik je za grupaciju Cimos Kopar uplatio simboličnu svotu, preuzeo 92 posto državnog udjela u Cimosu uz uvjet da podmiri financijske obveze prema bankama te da tvrtku, koja je posljednjih godina bila u velikim teškoćama, dokapitalizira i privatizira.
Crne prognoze dežurnih skeptika da će neovisno o ovom potezu hrvatske Vlade, doći do većih otpuštanja koje neće zaobići ni Istru do sada se nisu se ostvarile. Hrvatski dio Cimosa trenutno ne samo da ne otpušta već traži stotinjak radnika niti ne nužno metalske struke i nudi zapošljavanje za stalno. Povećan obim poslovanja interventno rješava kroz ispomoć tridesetak radnika iz bivših tvornica koje je Cimosova grupacija imala u Srbiji te Bosni i Hercegovini, kao i privremenom posudbom četrdesetak radnika metalske struke grupacije Uljanik koji dolaze organizirano autobusom iz Pule i Rijeke.
Međutim treba reći da je zadnjih godina dosta ljudi iz Cimosa otišlo. Dio njih je svojevremeno zbog poteškoća u poslovanju, tvrtka rješavala kroz otpremnine, a sada odlaze sami zbog plaće. Pogoduje tome blizina Italije i Slovenije gdje su plaće za metalske radnike veće. No odlaze i zbog uvjeta rada, rada u smjenama ili stoga što su zbog manjka radne snage i velikih narudžbi primorani raditi prekovremeno. Mladim majkama to je veliki problem, one odlaze i na manje plaćene poslove, ali u jednoj smjeni.
Sindikalna računica je jasna - ljude, pogotovo domaće, treba zadržati ili privući većim plaćama. Iako u Cimosu ima pomaka na bolje pitanje je da li je to dovoljno. Konačno i sindikalisti upozoravaju da povećanje plaće treba biti značajnije jer jedino će se time privući ljudi ili će se vratiti oni koji su otišli. Ako ništa drugo barem neće odlaziti postojeći jer problem je što kada odlaze, odlaze oni osposobljeni i to u najboljim godinama.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
