Nedavno objavljena putopisna knjiga "Svilim", prvijenac mladog Umažanina Gorana Blaževića, poput svog autora, od posljednjih dana prosinca putuje po knjižnicama i raznim klubovima diljem Hrvatske, pa smo nakon susreta s umaškom publikom u Gradskoj knjižnici, porazgovarali s Blaževićem ispijajući kavu u opuštenoj atmosferi, nastojeći da riječima i osobnim iskustvom "propješačimo" kroz knjigu.

- Knjiga je moj dosanjani san. Dugo sam želio pješice stići do Jeruzalema, a nakon najvećeg egzodusa današnjice pokrenula me znatiželja i savjest da se uputim putovima izbjeglica iz ratom razorenih svetih zemalja i suočim s predrasudama koje muče Europljane kada su u pitanju arapski i ostali pripadnici muslimanskih zemalja, objašnjavao je Blažević, naglašavajući da je putovanjem htio ostvariti misiju pomirbe istoka i zapada, biti "most pomirenja" među ljudima koji će barem malo učiniti svijet boljim mjestom za život.

Svoja iskustva, susrete s ljudima, događaje, pobjedu nad strahom i vlastito odrastanje upoznavanjem skrovitih dubina svog bića kroz ostvareno putovanje želio je prenijeti u knjigu, koja je tako nadrasla pustolovnu priču, političko i dokumentarističko pripovijedanje i mogla bi poslužiti kao praktični vodič filozofije egzistencijalizma. U njoj čitateljstvo, prateći Blaževićevu samobrigu na putu potaknutim vlastitom slobodom izbora, svjedoči o razvoju autorove samosvijesti kroz aktivno djelovanje u različitim situacijama. Na svome je hodočašću Blažević u trenucima psihičke i tjelesne krize poput Camusova Mersaulta u "Strancu", tražio odgovore na pitanja o (be)smislenosti postojanja i čovjekovoj bespomoći te nesnošljivoj slučajnosti, da bi naposljetku, preobražen spoznajom univerzalnog jezika svijeta kojega je naučio upoznavanjem različitih kultura i civilizacija na čudesnome putu, posutom čudima običnih ljudi, poput Alkemičara iz romana Paula Coelha, otkrio životne mudrosti, tajne ljudskih duša i svevremensku istinu.

Po izbjegličkoj ruti

U Jordan je stigao s ruksakom teškim 18 kg u koji je ugurao šator, madrac, kuhalo, lončić i sve ostalo potrebno za život namjernog skitnice. S puževom kućicom na leđima uputio se "neturističkim" stazama prema Izraelu. S ceduljicom koju mu je na arapskom jeziku napisao jedan recepcionar, da je dobronamjeran putnik koji traži konačište kod dobrih ljudi postaju mu otvorena vrata u jordanskim domovima jer prema tumačenju Kurana, božji je blagoslov pružiti utočište putniku.

- Nisam nikada ranije osjetio tako veliko i iskreno gostoprimstvo i niti u jednoj zemlji nisam se osjećao toliko sigurnim kao u Jordanu, a propješačio sam ga za tridesetak dana, prisjećao se Blažević. Tu sam razvio hodalačke vještine, prebrodio tjelesne i psihičke napore dok um i tijelo nisu postigli uzajamni sklad. Od prvih, bolno prijeđenih 20-30 km dnevno, nakon mjesec dana, s lakoćom sam uspio prevaliti i do 40 km dnevno, a rekordna ruta bila je 53 km, u Grčkoj, izjavio je Blažević. U sjećanje mu se urezao susret s Jordancem Kadirom, koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća studirao u Zagrebu, pa je s njime govorio na hrvatskom jeziku.

Boravak u Izraelu otkrio mu je ograničenu slobodu Palestinaca i njihovo kretanje Izraelom, limitiranog dozvolama za koje nikada nisu sigurni hoće li ih opet dobiti. Svaka najmanja, čak i slučajna greška, mogla bi ih koštati izraelskog metka. Po Cipru je hodao pet dana gdje se susreo s velikim kontrastima između turskog i grčkog dijela otoka. O razlozima rata, svaka strana ima svoju priču... Ulazak u Tursku pretpostavio je susret s izbjegličkim zbjegovima, no iznenadila ga je činjenica da od spomenutih milijunskih izbjeglica, od 2-4 milijuna, putem nije susreo nijednog. Strogi turski propisi uklonili su ih s prometnica i javnih putova u kampove, smještene uz sirijsku granicu. U Grčkoj uspijeva stupiti u kontakt s izbjeglicama Sirijicima. Mnogi od njih su obrazovani, za razliku od Iračana, i njihov izbor je Europa jer u Saudijskoj Arabiji, zbog ekstremnog islamizma ne bi uspjeli prakticirati umjerenu muslimansku vjeru i život.

Hodanje Albanijom opisuje kao šetnju zemljom najvećih kontrasta, u svemu. Prirodne ljepote su nenadmašne, ali i količine bačenog smeća, posvuda. Ulaskom u Crnu Goru nastavlja hodanje najljepšom obalom na svijetu, uz plavi Jadran.

Kod kuće je najbolje

- Nema bodljikavih žica oko kuća, sigurno se krećem, spavam spokojno pod vedrim nebom i tek tada shvaćam koliko je dobro u vlastitoj zemlji, priznaje Blažević.

- Možda sam imao sreće što na prijeđenih 3.300 km nisam doživio ni jedno loše iskustvo, ali mislim da na ovome svijetu ima više dobrih od zlih ljudi i zato sam ostvario 10.000 nezaboravnih susreta koje su me ispunili, nadahnuli, promijenili shvaćanja i obogatili, čime sam doživio osobnu transformaciju u boljeg čovjeka. Na putovanjima, u samoći, kada ste suočeni i oslonjeni samo na sebe, dok vrebaju nevidljive sile, budi se u vama onaj istinski čovjek ispod "oklopa", u svojoj prirodnoj punini, koji nema materijalnih pretenzija već samo osviještenu potrebu za životom u simbiozi s prirodom i njezinim zakonima, zaključio je Blažević.

Osjetivši zov daljine naš "hodač" je tako ostvario svoju prvu samotničku misiju, a već se u veljači sprema na novu, putovanje u daleki Japan gdje će hodati od Osake do Kiota te hodočastiti na otoku Šhikoku u poznata budistička svetišta.

Svilim je staro beduinsko ime koje znači nositelj mira, a nadjenuli su mu ga beduini u Jordanu na koje naišao nakon 142 km pješačenja. Goran ili Svilim nastavlja tako vlastiti put kroz život u nastojanju da preobrazi sebe i snagom unutarnjeg monologa uspostavi univerzalni jezik dobrote u svijetu. (Sanja BOSNIĆ)

Povezane vijesti

• Umažanin pješači od Jordana do Umaga
• "HOTEL EUROPA" i razgovor o pješačenju od Jordana do Umaga
• GORAN BLAŽEVIĆ IZ UMAGA Na devi prošao 630 kilometara najveće i užarene pješčane pustinje