Sigurno je svatko u životu upoznao neku ženu koja jednostavno privlači sve muškarce, makar se posebno ne trudila oko njih. Jednostavno, ima ono nešto posebno zbog čega svi žele upravo nju. To nešto posebno može biti i nešto nedorečeno, sama činjenica da postoji. Tako je to slučaj i s jednom sasvim posebnom gostioničarkom - Mirandolinom.

Ovacije za glumce

Svratište lijepe Mirandoline u Firenci, gdje su odsjeli osiromašeni markiz od Forlipopolija, imućni grof od Albafiorite te vitez od Ripafratte, koji na razne načine žele osvojiti Mirandolinu kojoj se pak niti jedan od njih ne dopada, uvode gledatelje u zaplet poznatog djela Carla Goldonija, gdje su na suptilan način prikazani muško-ženski odnosi.

"Gostioničarka Mirandolina" odnosno u originalu "La locandiera" u izvedbi Talijanske drame HNK-a Ivana pl. Zajca iz Rijeke, a u režiji Paola Magellija donijela je jedno posve novo viđenje i iščitavanje ovog poznatog djela, a dobro ispunjeno Istarsko narodno kazalište - Gradsko kazalište Pula u četvrtak navečer nagradilo je ovacijama ovu izvedbu i sve njezine aktere.

Tko je gledao više izvedbi ove predstave, nije mogao ostati ravnodušan na ovo uprizorenje pod dirigentskom palicom Paola Magellija, gdje prije svega dolazi do izražaja dramaturška struktura djela, mozaičnost same forme, te estetska komponenta koja je u biti puno snažnija negoli se to u prvi trenutak može učiniti.

Da bi se shvatilo Goldonijevo stvaralaštvo, treba krenuti od početne točke, a to je commedia dell’arte, koja je doživjela svoj vrhunac u 17. stoljeću, kada se mogla vidjeti u cijeloj Europi. No, u 18. stoljeću ona gubi svoj prvotni smisao, više nije toliko originalna i postaje materijal za, rekli bismo pučke zabave, posebice među onima koji nisu bili toliko učeni.

Goldonijeva reforma bazirala se na tome da je on odlučio vratiti commediji pisani scenarij jer je vjerovao da će tako biti to puno bolje i zrelije djelo. Upravo taj fragment stvaralaštva vidljiv je u Magellijevome postavljanju, gdje, recimo, niz "slučajnosti" postaje narativno tkivo koje je vrlo smisleno i gdje svaki detalj ima bitnu ulogu. Šaroliki spektar raspoloženja likova postaje narativni tijek radnje u djelu koje u iščitavanju Paola Magellija i nije više toliko komedija, kako su gledatelji bili naučeni vidjeti u drugim izvedbama poznate "Gostioničarke", koju je ovdje tumačila izvrsna Valentina Banci.

Teško stoljeće

Svi su glumci ostvarili sjajne uloge, vrlo inspirirani, nadahnuti, uvodeći tako "Mirandolinu" u nove sfere interpretacije.

Bruno Nacinovich, Giuseppe Nicodemo, Mirko Soldano, Valentina Banci, Elvia Nacinovich, Rosanna Bubola, Lucio Slama, Anton Plešić, Ivna Bruck i Leonora Surian Popov u dva sata trajanja djela predstavili su se sugestivnom glumom, navodeći gledatelje na promišljanje, što je korak više u odnosu na tradicionalnu "Gostioničarku", koja je uglavnom vrckava i zabavna.

Neizvjesno, i, kako bi neki filozofi rekli, teško 21. stoljeće preoblikovali su i kraj predstave, gdje nema sretnog završetka, odnosno gdje je završetak nedorečen, budući da dublji narativni slojevi vode djelo prema tragikomičnom završetku, što su Magelli i dramaturginja Željka Udovičić Pleština izvrsno prikazali.

Vrlo je zanimljiva scenografija Dalibora Laginje, gdje nakon "prednjeg" dijela scene gdje se izvodi radnja, a tu se nalaze glomazni, hrđavi zidovi i lampe, stolovi, što čini i predstavu atemporalnom i nevezanu za neku određenu lokaciju. To se može shvatiti i tako da u životu nema sigurnosti, da težnja prema sjaju može dovesti i do bijede, ali može se shvatiti i na način da se upravo od glumaca traži da svojom vještinom budu "jači" od bilo kakve scenografije.

Vrativši se na fabulu, u trenutku kada Mirandolina, nakon što shvaća da je za nju "onaj pravi" konobar Fabrizio i kada joj on treba pružit ruku, pozornica biva (a i prvi redovi) prekrivena sapunicom. Mirandolina tu propada figurativno prikazavši kako je sreća u ovim teškim vremenima (skoro pa) nedostižna te kako su životi u biti utopijski snovi satkani od mjehurića sapuna.

No, kraj ne treba shvatiti u maniri grčkih tragedija i katarze, već prije kao svojevrsnu metaforu ljudske egzistencije i (ne)realiziranih snova. Ili pak kao po(r)uku o relativnosti ljudske zbilje. No, tu nismo više kod Goldonija, došli smo već do Pirandella.

U prvom dijelu predstave Mirandolina je lepršava, u šarenim haljinama, pokazuje svoje vještine "kako vrtjeti oko malog prsta muškarce", a u drugoj kao da se iz komedije prelazi u neki ozbiljniji žanr, ona odijeva crninu, a kiša koja lije i nevrijeme koje je prikazano zvukom i vizualnim doživljajem, može biti i svojevrsna katarza, čišćenje, prikaz promjena u životu, egzistenciji, u nama samima.

Ne zaboravimo da je proslava 70. godišnjice Talijanske drame kulminirala upravo ovim velikim Goldonijevim klasikom, u režiji Paola Magellija.

Magelli je kao most između Istoka i Zapada za otvorenje sezone Koloseuma u Rimu režirao "Medeju", koju je igrala afirmirana talijanska glumica Valentina Banci, koja se ovom prilikom proslavila kao Mirandolina. (Vanesa BEGIĆ)

Povezane vijesti

• Nižu se uspjesi Matije Ferlina
• Uređena pozornica INK-a
• Krtice kao uljezi u četvrtoj ligi