U pravu je bio sve traženiji regionalni redatelj Igor Vuk Torbica kada je neposredno uoči premijere u riječkom HNK-u Ivana Pl. Zajca prije nepunih šest mjeseci izjavio da glavni lik Moliereovog "Mizantropa" nisu baš idealizirali. Stoga postupno i nezadrživo, a posebno u njenoj drugoj polovici i završnici, ova 80-minutna predstava iz uvodno dinamične komedije bitno skreće u mračniji žanr.
Inzistiranje na istini i pravdi
Inzistiranje na istini i pravdi, uvijek, bez kompromisa i bar povremenog prešućivanja, ima svoju opaku cijenu po onog koji je izgovara lažljivom, licemjernom, korumpiranom. Nerijetko i onu najvišu, u životu, a daleko češće u samoći, koja na kraju posve zaogrne i Alcestea. Ali ne samo samoća, već i slabost.
Naime, u najintrigantnijem dijelu predstave, odigrane sinoć u dobro popunjenom Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula, redatelj propituje je li djelovanje Moliereova mizantropa (koji, usput, uvodno govori publici: "Ja vas ne mrzim, ja vas prezirem, ja vas volim") posljedica njegove čvrste moralne vertikale ili, kako je u najavama isticao redatelj, i on sam ima neku vrstu posebne, ali ipak društvene maske. Tako, primjerice, Alcesteov časni lik, unatoč njegovoj dotadašnjoj nepokolebljivosti u izricanju istine, puca kad se, slab i uplašen, dodvorava moćnom markizu Acasteu kojeg glumi Dražen Mikulić.
Kad smo već kod istine, u široj redateljsko-dramaturškoj interpretaciji Moliereovog klasičnog komada, premijerno izvedenog 1666. godine, tragičnu figuru Alcestea korektno je, no ne i posve uvjerljivo odglumio Jerko Marčić, posebno u tom završnom pucanju istinoljupca i pravdoljupca, a u toj korektnosti nije ga pratio ostatak prilično beskrvnog glumačkog ansambla, izuzev, donekle, Olivere Baljak u ulozi navodno etične ulozi Arsinoé, a u biti osobe ljubomorne na udvarače njene prijateljice Celimene, u čijoj se, pak, koži nije u punoj glumačkoj strasti našla Katarina Bistrović Darvaš.
Alceste ne mijenja stav ni kad zbog negativne kritike Oronteova soneta završi na sudu, ni kad, jer i sam je slab na Celimenu, zbog ljubomore spram njenih udvarača (prilično tanki markizi Acaste (Dražen Mikulić), Clitandre (Davor Jureško) i Oronte (Jasmin Mekić) razotkriva njihove slabe i pokvarene karaktere. Alcesteovog prijatelja Philintea, gleda li ga se kao karikiranog lika, relativno je dobro odglumio najzvučnije glumačko ime Leon Lučev.
Susret mizantropije i iskrenosti
Mimo glumačkih ostvarenja, jednostavna a učinkovita scenografija (Branko Hojnik) posebno je bila uspješna kad se u završnici osvijetlila, proširila i produbila na cijeli, autentično radni pozadinski prostor iza scene INK-a, u koji, u samoći, nestaje Alceste. Rijetko impresivan prizor.
Možda je za najveću pohvalu redateljevo konceptualno skretanje iz komedije u tragediju, čime je bitno aktualizirao Moliereovog "Mizantropa", i čiji je pogled na čovjeka i društvo pun života i istine tri i pol stoljeća nakon premijere. Alceste je pritom alter ego velikog francuskog komediografa. Predstava, naime, problematizira upravo ljudsku nemoć da odoli velikom izazovu istine, propitujući mjesto gdje se susreću mizantropija i iskrenost te krajnji ishodi osobne dosljednosti.
Danas je u moru laži više nego ikad potrebna istina, a opet pogubna piramida pokvarene moći prije ili kasnije uništi (ili ušutka, što je tek donekle blaža opcija) svakog "zviždača". To ne znači da se nove generacije trebaju, kao i njihovi prethodnici, unaprijed predati oportunizmu, iako se čini da je upravo takav društveni proces danas dominantan. Jer i Moliereov mizantrop, kolikogod usmjeren na istinu koja 'pogađa u pupak' i kolikogod bio duh gorčine i bunta, on na koncu ipak ljude i - voli. (Zoran ANGELESKI, snimio Danilo MEMEDOVIĆ)