Bilbao je prije 20 godina nosio ožiljke terorizma i gašenja industrije, no dva desetljeća nakon izgradnje Guggenheimovog muzeja grad pokazuje svijetu transformacijsku moć umjetnosti.
Nastao na čeliku i brodogradnji, baskijski grad na sjeveru Španjolske preživio je odumiranje stare industrije te se pomoću umjetničke galerije pretvorio u visokotehnološki centar.
Guggenheim, kanadsko-američkog arhitekta Franka Gehrija, stilski je jednak originalnom Guggenheimovom muzeju u New Yorku.
Nered zakrivljenog metala, koji izgleda više kao skulptura nego arhitektura, ostavlja upečatljiv dojam. Pa ipak, to nije samo hir arhitekture već velika arena s izloženom umjetnošću.
Veliki kipovi Louise Bourgeoisa, Jeffa Koonsa i Anisha Kapoora čuvaju ulaz. Unutra se nalazi futuristički labirint stakla, titanija i vapnenca. Izložbeni prostor je, pak, neortodoksan, no posjetiteljima to nije problem. Zabavljaju se pokušavajući se snaći, tražeći put od prostorije do prostorije.
Gehrijeva zgrada stajala je 84 milijuna eura, a dodatnih 36 milijuna eura potrošeno je na nova umjetnička djela, što je velik novac, posebno u vrijeme recesije. Stoga ne iznenađuje što je ideja bila naišla na oštru kritiku, i s ljevice i desnice. Pa ipak, od otvaranja 1997. muzej je do danas privukao 19 milijuna posjetitelja, od čega ih je 70 posto stiglo izvan Španjolske.
Većina stranih posjetitelja prespava u Bilbaou jednu noć, a mnogi i proputuju Baskijom. To je dalo snažan podstrek tamošnjem gospodarstvu, no najveća korist je samo preoblikovanje grada. Nekada grad uz prljavu riječnu obalu danas je turistički privlačan.
Od krvavih sukoba do modernističke renesanse
Ideja da umjetnost može pogurati gospodarstvo bila je 1997. još uvijek relativno neispitana, međutim, kako su građani Londona i Liverpoola mogli vidjeti u svojim sredinama, ta ideja funkcionira. Muzeji Tate Modern i Tate Liverpool preobrazili su njihove riječne obale. U Bilbau je tranformacija još vidljivija.
Te 1997. grad je bio upleten u krvavi sukob u kojem je baskijska separatistička skupina ETA vodila bombašku kampanju protiv španjolske države. ETA-ino primirje 2006. bilo je ključno za renesansu Bilbaoa.
Direktor Guggenheima, Juan Ignacio Vidarte, na čelnom je mjestu od početka. Bilbao u kojem se rodio i odrastao bio je bitno drugačiji u odnosu na ono što je danas. "Vijesti su uvijek bile loše. Opet nova tvornica koje se zatvara, opet novi nasilni potez ETA-e", kaže. Smatra kako je muzej zaustavio taj trend.
"Bio je to jako kontroverzan projekt. Uključivao je javni novac pa je politički bio osuđivan. No i birači su bili skeptični", kaže Vidarte. Unatoč tome, on i njegov tim ustrajali su na skupom projektu koji bi zapao za oko.
"Smatrali smo da je važno da lice zgrade prenese svijetu ambiciju projekta. Bilbao nije London, niti Pariz, a niti New York", napominje Vidarte dodajući kako je Gehry to postigao svojom arhitekturom. Tvrdi da muzej svake godine generira 400 milijuna eura, a da su tu i nemjerljive koristi poput reklame za grad, ali i samog ponosa što ondje imaju takvu građevinu.
"Grad je postao otvoreniji, više kozmopolitski i suvremeniji", smatra Vidarte.
Guggenheim nije izgrađen kao izolirana građevina, već je bio dio šireg programa. Rijeka je očišćena, a obližnji centar grada uređen. Kanal uz rijeku je sada popularno šetalište. Vidarte napominje da to može biti primjer za druge zemlje.
"No ključno je imati na umu da je muzej samo dio šireg plana", zaključuje. (Hina)