Sjećam se kada sam prije desetak godina sjedila s kolegama u porečkom kafiću za vrijeme održavanja jedne od većih istarskih manifestacija. Posluživao nas je dečko koji je bio vidno izmoren. Pitala sam ga što i kako, a rekao je da moraju jutarnju smjenu odraditi u svojim hotelima a onda popodne doći na ispomoć kolegama u taj sportski centar. Plaća nije bila prevelika, još su mu oduzimali za smještaj, ali i to je bilo bolje od onog što mu se kod kuće u Slavoniji nudilo. O slobodnom danu mogao je samo sanjati. Taj je dečko danas vjerojatno, zajedno s mnogim drugima iz cijele Hrvatske, u Njemačkoj ili Irskoj.

Takvih primjera bilo je puno, i kod sezonskih i stalnih radnika. U nekim su objektima sobarice morale očistiti više od 30 soba, konobari su morali posluživati najmanje 40 gostiju, radilo se i po 14 sati na dan, pri čemu prečesto prekovremeni sati nisu bili plaćeni. Da ne spominjemo derutni smještaj za radnike u kojima je na njih desetak bila jedna kupaonica. A tu su još i nepovoljni ugovori od tek 15 ili mjesec dana, zbog kojih su sezonci stalno bili na probnom roku i s kojima su ih držali u šaci. Poslodavci su sve više zarađivali, a radnike iscijedili do posljednjeg atoma snage.

Zadnje tri godine problem nedostatka radne snage poprimio je dramatične razmjere, i to ne samo u turizmu. Lani poslodavci nisu prestali tražiti ljude niti usred ljeta, kada je on-line burza HZZ-a bila prepuna oglasa za kuhare, konobare, pomoćne radnike, sobarice, čistačice. Odjednom su ponuđene plaće počele rapidno rasti. Na tu su alarmantnu situaciju velike hotelijerske tvrtke reagirale brže nego inače - odmah su lani nakon sezone krenule u potragu za radnom snagom, mnogima su ponuđeni daleko bolji ugovori, najavljene su veće plaće, uloženi deseci milijuna kuna u gradnju smještajnih objekata za radnike koji su im besplatni, kao i obroci. Nije im ni bilo druge, s obzirom da su pokrenute enormne investicije koje su otvorile niz novih radnih mjesta. Snašli su se ove godine i s uvozom radnika iz BIH, Srbije i Makedonije, ali te su kvote još premale da bi zadovoljile sve potrebe.

U cijeloj toj priči otvaranje vrata Europske unije odigralo je jednu od važnijih uloga. Ako tomu dodamo još i demografske probleme, bitka za pronalazak radnika bit će sve teža. I dok turističkih investicija ima sve više, a svi nekako idu u smjeru četiri ili pet zvjezdica, paradoks u turistički najrazvijenijoj županiji jest da educiranog kadra ima sve manje. Porečka Turističko-ugostiteljska škola Antona Štifanića dvije godine za redom nije upisala niti jednog učenika u smjer konobara a prvi put niti za slastičara. Upisnih kvota više nema, jer mjesta u istarskim školama ima više nego učenika, a ako žele na fakultet, mladi moraju završiti četverogodišnje programe, dok školovanje za strukovna zanimanja traje tri godine. Tko želi u konobare i kuhare, zna da mora puno i teško raditi, a dosad su sezonski poslovi bili lošije plaćeni. Roditelji djeci ne savjetuju da upišu ta zanimanja, kada će nakon škole imati posla četiri ili pet mjeseci, ali ne i cijelu godinu. Nekad je posao konobara bilo elitno zanimanje. Stariji pričaju kako su nekoć u Poreču u bivšoj državi konobari bili face, jer su zarađivali brdo novaca s kojim se moglo i više nego dostojno živjeti.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961