Koliko se još Nora mora dogoditi da se promjeni sustav

(D. ŠTIFANIĆ)
(D. ŠTIFANIĆ)

Večeras će se na Pulskom filmskom festivalu u kinu Valli, s početkom u 19.45 sati, premijerno prikazati dokumentarni film Puljanina Roberta Tomića Zubera "Život od milijun dolara". Film prati slučaj velike humanitarne akcije iz 2013. godine, kada su građani Hrvatske za liječenje teško oboljele Nore Šitum, djevojčice u terminalnoj fazi leukemije, u samo tjedan dana prikupili osam milijuna kuna.

Ovaj 78-minutni film, kako nam govori autor, ima tri čina; prvi govori o borbi za život, drugi o Norinoj smrti i roditeljskom suočavanju s gubitkom djeteta, dok treći čin prati financijske malverzacije i netransparentno trošenje novaca.

- Zašto ste se odlučili snimiti film o temi koja je prije četiri godine bila pod jakim svjetlima javnosti? Svatko je mogao biti informiran i o humanitarnoj akciji i o njenim financijskim repovima?

- U jednom se trenutku činilo da mi sve znamo o tome, da su sve informacije završile u medijima, a onda sam, korak po korak, shvatio da izlaze podaci koji iz nekog razloga bivaju ili drugačije kontekstualizirani ili nisu cjeloviti.

- Koji podaci?

- Pa primjerice govorilo se o želji Norinih roditelja da izgrade sebi kuću, apartmane, a njihova je želja bila napraviti Zakladu Nora Šitum koja bi izgradila zgradu po uzoru na onu zaklade Ronald McDonald, koju su Norini roditelji koristili u Americi. Te su kuće građene uz dječje bolnice, kako bi roditelji mogli biti blizu svoje djece. U Zagrebu kao referentnom centru za maligne bolesti postoje stambene jedinice za tu svrhu, ali su raštrkane po cijelom gradu i nema ih dovoljno. No, to se pretvorilo u apartmane za Đanu Atanasovski i Ivicu Šituma. Informacije su završile u medijima na posve drugačiji način, istrgnute iz konteksta, kao što je i ta sad već famozna priča o crvenom kaputu gospođe Atanasovski. Govorimo o danu kad su se roditelji vratili iz Amerike i čekali lijes s kćerkom. U tom trenutku na portalima se nemali broj ljudi zgražao nad činjenicom da je ta žena u crvenom kaputu. Uzeli su si za pravo da određuju kako će žalovati, što će odjenuti i kako će se ponašati, hoće li biti devastirana i neugledna. Đana je sve suprotno od toga. Ona je zajedno sa suprugom Ivicom razbila tabue. Oni jesu bili slomljeni, no tuga i žalovanje su osoban čin koji se događa unutar četiri zida, a ne pred kamerama. Bolesno je kada mi kao društvo imamo potrebu drugog ocjenjivati bez ikakvog provjeravanja, na osnovu dojma. Činjenica je da u Hrvatskoj postoje druge majke u toj situaciji koja nisu vične medijima kao što je bila gospođa Đana. Kamera ih možda manje voli nego Đanu, jer je ona fotogenična. Je li za to kriva Đana Atanasovska, jer joj i to zamjeraju u post festumu, ili je kriv sustav koji je doveo i Đanu i druge majke u situaciju da moraju istupiti u javnosti? Ovdje je dvoje očajnih roditelja, kojima je dijete umiralo u terminalnoj fazi, tražilo financijsku pomoć. Oni nisu bili modni mačci koji žele završiti na naslovnicama.

- Je li film priča o sistemu?

- Mislim da jest. Iz godinu u godinu imamo sve više rijetkih i malignih bolesti u djece, a prema Ustavu svaki član ovog društva, pa tako i dijete, ima pravo i na život i zdravlje. Stoga postoji potreba  za fondom za eksperimentalno liječenje odnosno potreba za fondom za skupe lijekove. Bar za djecu. Moramo njihovim roditeljima osigurati dostojanstvo. Zamislite da vas zakači takva situacija. Ne bavim se u filmu time koliko je tko kriv, ali pratim svoju intuiciju. U međuvremenu sam postao Đanin i Ivičin prijatelj. Smatrao sam da kao autor ne smijem prešutjeti svoju subjektivnost, ali i da imam obavezu izazvati svoju subjektivnost, tražeći dokaze za nju.

- Pretendira li film na istinu?

- Ne. Ovo nije verzija ni Đane ni Ivice, ni udruge Hrabro dijete, a ni podijeljenog društva. To je verzija Roberta Tomića Zubera. Ne namećem je kao apsolutnu istinu. Samo je predlažem kao verziju istine koja za cilj ima raspravu i zajedničko rješavanje problema. U filmu nema zaključka: "Ovo što kažem, to je točno". Ja samo nudim dokumente koji su meni bili dostupni. Ovakve priče traže temeljitu potragu, koja je u našem slučaju trajala tri godine. Krucijalne dokumente dobili smo pred kraj produkcije. (Zoran ANGELESKI)

OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU


Podijeli: Facebook Twiter