Rukovodeći se tim starim sloganom primjenjivim na sve što je nekome drago ili srcu blisko i ovaj smo vikend krenuli na nama dragu Ćićariju. I parkirali iznad Lanišća. Drugi puta ovaj mjesec, ali četvrti put na Orljak nisam planirao. Moglo smo i to da smo planirali i da nas je bilo volja, ali nismo planirali i nije nas baš bilo volja. Čim smo izašli iz auta sjetio sam se Wim Hofa i njegove metode za očuvanje i poboljšanje zdravlja, a posebno jačanje imuniteta. Metoda je jednostavna (ipak istražite je ukoliko vas zanima), radi se o tehnici disanja, a nakon svakog seta udaha, izdaha, zadržavanja daha, treba dodati i poneku vježbu, sklekove na primjer. Nakon par ponavljanja slijedi obavezan hladan tuš. Hladan tuš, eto zašto sam ga se i sjetio.

Osjećao sam se upravo kao pod hladnim tušem čim sam kročio iz auta. Nemam je instaliranu, ali znam da postoji i aplikacija za mobitel kako bi mogli pratiti Wima, disati i vježbati uz vodstvo svemoguće naprave, ali mobitel pod tuš nemojte nositi.

Iako meni u svemu tome hladan tuš nije neki problem, u Lanišću me minus s burom dobro ošamario. Srećom brzo smo stigli u zavjetrinu, ugrijali se hodajući te je na kraju ispalo da nam je najhladnije bilo na polasku - i povratku. U Lanišću.

Današnji je svijet, za mene koji imam i neke godine, pomalo čudan. Onaj svakodnevni. U procesu neprekidne izmjene informacija posljednjeg desetljeća doživjeli smo velike promjene u svojim životima, naročito u komunikaciji.

Danas je komunikacija uglavnom plošna. Okruženi smo monitorima, televizorima, pametnim telefonima, tabletima, tiskovinama i što ti ja znam čime sve ne, ali sve same plohe. Kada biste (a učinjeno je više puta) nekom stanovniku u dijelu još uvijek nevine npr. Amazone pokazali fotografiju svojih prijatelja on ih naprosto ne bi vidio. On kroz svoj svijet prolazi, opipava ga i miriše. Njegovi neuroni nisu umreženi na način da nešto trodimenzionalno vidi na dvodimenzionalnoj fotografiji. Mogao bi vam eventualno dati likovnu analizu fotografije, ali nikako ne vidjeti ljude i prirodu na njoj.

Čudite se? Ne tako davno, 1895. prikazan je prvi film na kino platnu. Vjerojatno se sjećate scene na prikazivanju jednog od prvih filmova i publike koja se razbježala jer je vlak krenuo prema kino dvorani.

I mi, planinareći Ćićarijom, činimo upravo ono što i stanovnik u udaljenim krajeva Amazone ili gdje god, kroz taj čarobni svijet prolazimo, hodamo, mirišemo ga, vjetar nas hladi, sunce grije, ponekad nas i noge bole.

Mada ja na kraju pisanjem, fotografiranjem i snimanjem opet sve to transformiram u plošne slike i tekst bez mirisa, okusa, vjetra, šmrcanja od hladnoće, prostora i stvarnih osjećaja koje doživljavamo putem, svima koji to gledate i čitate preporučam da nam se pridružite. Ne morate baš nama, a i možete. Ali svakako krenite u prirodu, šume, planine, na more, pješice, trčeći, biciklom. Probudite svijet u sebi i prolazite njime otvorenih čula jer svijet je čudo.

I dok naša civilizacija živi pod motom "Konzumiraj, troši, konzumiraj", pretvarajući nas u robove konzumerizma i posjedovanja stvari, broj sretnih i zdravih ljudi smanjuje svakodnevno, a broj onih sa sindromom kroničnog umora stalno se povećava.

Zato krenite u prirodu. Ma radite vi što želite, ja sigurno ne želim izigravati ni učitelja ni gurua. Jednostavno to nisam. Uživam u društvu ljudi s kojima se ugodno osjećam i koji se ugodno osjećaju u mom društvu. Sebični, pohlepni i zavidni ne zanimaju me, nose previše negativne energije i odašilju je oko sebe. Da bi primao, moraš i davati. Emocije, kekse, dobru volju, malo čaja, strpljenja, jednom riječju moraš biti prijatelj u svijetu u kome smo svi međusobno povezani. Ne samo ljudi među sobom, povezani smo sa svim živim bićima. Bez njih ne bismo ni opstali. Povezani smo i sa Zemljom koja je savršeni dom po našoj mjeri. I što dublje tu povezanost osvijestimo u sebi, otkrivati će nam se nove istine te ćemo polako shvatiti da je naša izdvojenost iz kruga života samo iluzija i da nismo posebniji ni od koga i ni od čega. Da bi u suštini trebali samo igrati svoju ulogu u održavanju ravnoteže u svijetu koju smo tako temeljito narušili.

Da li tu ravnotežu možemo vratiti, radi vlastitog opstanka i opstanka naše djece, više nisam siguran. Vjerujem da možemo. U Japanu postoji nešto što se zove kintsugi - umijeće popravljanja razbijenih predmeta od keramike na način da se krhotine ponovno spajaju u cjelinu pomoću laka pomiješanog sa zlatnim prahom. U našem vremenu, kada je razbijeno najlakše je baciti i kupiti novo. Zlatni prah iz japanske tradicije može nam biti i putokaz. Jer jednako smo krhki i podložni razbijanju kao i bilo koji tanjur ili šalica. Ako nas život već razbije kao kakvu šalicu ili tanjur, u prirodi ćete najlakše naći put u sebe i svoj zlatni prah te se opet polako spojiti u cjelinu prihvaćanja, empatije, suosjećanja, hrabrosti ili bilo koje druge kvalitete koja proizlazi iz ljubavi.

A naše malo putovanje Ćićarijom zvano planinarski izlet na kojem smo skupljali svoj zlatni prah išlo je otprilike ovako: iz Lanišća smo krenuli smo na Brgudska korita i Županj Vrh. Lagan je to uspon. Duži nego onaj skoro svima znan iz Brguca, ali šetnja.

Nekada sam imao ideju tuda trčati, eto, toliko je strmo, bar do Korita. Tim smo lijepim putem do Korita stigli relativno brzo, za sat i 10 minuta. Na Koritima smo zastali ispod Brajkove stijene. Uz izvor u zavjetrini uživali smo u pogledima prema Planiku i Učki, slušali vjetar te prošetali do planinarskog doma. Na marendu. Do Županj vrha stigli smo za pola sata. Cijelim putem uživali gledajući neumornu jurnjavu Here i Arona. Naših ljubimaca i prijatelja. Pola sata, možda će netko trebati malo više vremena, ali ne puno više. Blizu je. Gore, na vrhu neki je drugi svijet, neki drugi vidici, neki drugi osjećaji. To je individualno i nema potrebe te doživljaje opisivati. Već sam jednom napisao, kada bi svatko od nas petoro napisao svoje osjećaje i način kako je to naše zajedničko putovanje Ćićarijom doživio ispalo bi da smo bili na pet različitih izleta. Zajedno, ali svaki na svom.

Vratili smo se dugom stranom. Putem prema Orljaku. Malo je dulje i više gore-dole nego put kojim smo došli, ali zato ljepše. I opet nismo savladavali velike visinske razlike koje je vrijedno uopće spominjati, ali nakupilo se 18, možda i više kilometara puta, toliko lijepog, slikovitog, na dijelovima punog otpalog lišća da sam i sam na jednom mjestu propao do pojasa. A da je vrijedno truda, je, nama i mnogima koje smo putem sretali. Sigurno da ima mnogih kojima takav način života nije prisan, ili voli druge aktivnosti u prirodi. Ali ako ovo moje pisanje potakne barem dvoje da krenu, smatrati ću da sam ispunio svoj cilj!

Povezane vijesti

• NEODOLJIVA ĆIĆARIJA U JESENJIM BOJAMA: Tihi jesenski zov planine na sjeveru Istre prilika je za posjet već predstojeći vikend
• KRALJICA ĆIĆARIJE: Ima nečeg što na Gomili osjećam, neku vrstu radosti i dubokog zadovoljstva
• KADA SE ĆIĆARIJA ZABIJELI, A NAS TABANI ZASVRBE: Ta tiha, mirna, bijela očaravajuća ljepota oduvijek me privlačila